Ako ste ikada gledali komentare na Facebooku znate da je to iskustvo slično onome da li se sada baciti,puknuti šakom onog koji je ostavio taj komentar ili se posvađati sa njim?

Nije to problem običnih komenatara, nego onih bisera u komentarima kojima nije dovoljan jedan Bog nego ga pronalaze u čovjeku govoreći da je “Bakir Bog.”

Mi bi u Mostaru rekli na ovo da je on pukao još odavno i da šljašti jače od našeg zvizdana. Pa realno i šljašti. Od tolikih komentara neko se nađe i napiše da je Bakir Bog.

Jer ako je Bakir Bog, onda je ovo najčudnije božanstvo koje je Balkan ikada vidio. Bog koji gubi izbore, objašnjava poraze kao pobjede, i nikako da razdvoji politiku od porodice. Ako je svemoguć, onda mu izbori baš i ne idu.

Ali hajde da budemo pošteni: većina ljudi koji pišu takve komentare ili nemaju svoj život ili su prodali dušu Bakiru ili ne misle to stvarno.

Problem nastaje kad ironija prestane biti jasna, a idolopoklonstvo postane ozbiljno. Jer kad političara počneš braniti po svaku cijenu, čak i kad očigledno griješi, onda više ne pričamo o politici – nego o vjeri bez Boga.

A upravo si priznao čovjeka za Boga iako imaš svog Boga. Jesi prs'o majke ti?

U islamu, kršćanstvu i svakoj drugoj vjeri, čovjek je čovjek. Političar pogotovo. On je tu da mu se broje greške, a ne da mu se pale svijeeće. Kad neko napiše da je Bakir Bog, to više govori o stanju društva nego o samom Bakiru. Društva koje traži spasitelja, umjesto sistema. Mesiju, umjesto odgovornosti.

I nije Bakir jedini. Balkan ima dugu tradiciju pravljenja svetaca od lidera: danas su “Bogovi”, a sutra “izdajnici”. Kod nas se karijera ne gradi – ona se obožava ili sahranjuje.

A kad smo već kod kulta ličnosti, red je da se u prolazu spomene i stranka koja je taj kult godinama zalijevala – SDA. Stranka koja se zaklinje u državu, ali je prema državi često imala odnos između kvaliteta i kvantiteta: tjeraj dok ide, a kad stane – kriv je neko drugi.
Trideset godina na vlasti, a odgovornost se i dalje traži kod opozicije. Iako oni nisu nikako krivi ni za šta.

Bakir, kao politički nasljednik, nije samo sin svog oca nego i talac te priče. U javnosti se već decenijama zna da je Alija prodao državu kada joj je bilo potrebno. Znamo svi da genocida i drugih zločina ne bi bilo da nije prodao i ono što je mogao.

Ali činjenica jest da se o tome ne smije govoriti bez da te neko proglasi izdajnikom, ateistom ili, u najboljem slučaju, „nečijim plaćenikom“.

I tu dolazimo do Bakira. On nije Bog, ali je očito naslijedio nešto božansko: imunitet od kritike. Sve loše odluke su okolnosti, sve dobre su vizija. Kad SDA pobijedi – narod je pametan. Kad izgubi – narod je zbunjen, izmanipulisan ili ne zna šta je dobro za sebe. To više liči na teologiju nego na politiku.

SDA godinama vlada i dolazi na vlast spominjući rat, strah i vječno podsjećanje da „može gore“. I može – ali može i bolje, samo što se to bolje nikako ne dešava Onih 100.000 radnih mjesta ne dolazi nikako.
A kad nema rezultata, ostaje mit. A gdje je mit, tu je i potreba za božanstvom - barem sam tako od Dan Browna naučio. Ako on griješi i ja sam.

Zato kad neko napiše da je Bakir Bog, to nije samo glup komentar ili da nema život – to je simptom. Simptom politike koja se ne mjeri učincima nego lojalnošću, i društva koje se još boji reći jasne činjenice i istinu.
Na kraju, ostaje pitanje glavno pitanje - ako je Bakir Bog, ko je đavo?

Opozicija? Narod? Ili mi sami, jer uporno vjerujemo u bajke, a ne u rad, odgovornost i pamćenje? Krivi su izgleda svi oni koji nisu idolopoklonički nastrojeni. Koji nemaju Boga u Bakiru i koji ne vjeruju u njegove prazne riječi. Laički rečeno nije problem što neko napiše glup komentar ili što nema život. Problem je kad ih previše klimne glavom i to potvrde.