Balkan je de facto i de jure bolestan.

Ne u klasičnom, medicinskom smislu. Ovdje ne govorim o virusima i bakterijama, već o metaforama koje opisuju stanje društava, naroda, sistema i međuljudskih odnosa na ovom burnom i emotivno nabijenom prostoru. Kao da cijela regija leži na nekoj zamišljenoj bolničkoj postelji, dok doktori iz svijeta pokušavaju razumjeti šta joj zapravo fali – i zašto nikako da ozdravi.

De facto bolestan – u svakodnevnoj realnosti: ekonomski problemi, korupcija, svakodnevni odliv mladih, preslabe institucije, međunacionalne napetosti, siromaštvo i nejednakost. Dok ljudi rade za sitniš dotle im politički lideri objašnjavaju kako „nikad nije bilo bolje“, da su postali "ekonomski tigar". Možda, ali od papira.

De jure bolestan – u pravnom i političkom smislu: ustavi koji se ne poštuju ni od strane predsjednika, zakoni koji se selektivno primjenjuju, pravna država koja često egzistira samo na papiru. Sudovi, parlamenti i vlade često su taoci političkih, kriminalnih i tajkunskih elita. Reći da je Balkan bolestan nije pesimizam, već surovi realizam.

Dio Balkana ima običnu gripu.

Povremene političke prehlade, zastoje u razvoju, loše navike. Iako simptomi mogu biti neugodni, temperatura javnog nezadovoljstva, kašalj korupcije, bolovi u ekonomiji - bolest je izlječiva. Treba imati dobar imunitet u obliku građanske svijesti, dodati nešto discipline, uz odmor od povijesnih trauma i mitova.

Drugi dijelovi imaju težu upalu pluća.

Imaju borbu za disanje kroz ugušene medije, zatrovanu javnu komunikaciju i atmosferu u kojoj je istina rijetko dobrodošla. Tamo gdje ljudi primaju lažne vijesti i nacionalizam kao svakodnevnu terapiju, pluća društva postaju sve slabija. Disanje kao metafora slobode, istine, razmjene mišljenja, postaje otežano.

Treći su oni koji pate od početnog stadija raka.

Polako ali uporno širi se tumor netrpeljivosti, korupcije i beznađa. Još se sve može spasiti, ali se ne reagira. Ignorira se dijagnoza, gura se pod tepih, okreće se glava. Nada da će to “samo proći”, iako svi znaju da neće. A bolest, kao i problemi, ne nestaje kad ih ignoriramo – ona raste.

Postoje i oni u posljednjem stadiju.

Tamo gdje je mržnja institucionalizirana, gdje je istina izbrisana iz udžbenika, i gdje mladi masovno odlaze jer više ne žele živjeti u stanju kontinuirane patnje i manipulacije. U tim društvima, moralni imuni sistem je već gotovo sasvim otkazao. Sve djeluje kao da je prekasno, mada nade još ima, ali samo ukoliko se prizna stvarno stanje i započne hitna terapija.

Metafora nije ovdje da izazove sažaljenje ili prezir, već da ponudi ogledalo.

Bolesti ne nastaju jednostavno same od sebe. One su najčešće rezultat dugogodišnjih loših navika: neprerađenih trauma, neodgovornosti, neznanja i kolektivnog poricanja. Liječenje nije brzo, nije jednostavno, i ne dolazi izvana – ono mora početi iznutra.

Balkan nije osuđen na bolnički krevet.

Ali da bi ustao, mora priznati da je bolestan. I mora odlučiti da mu je zdravlje važnije od nacionalnog ponosa, nacionalne sujete i nacionalnih mitova. Tada započinje pravi oporavak. I to ne uz antibiotike, već uz istinu, hrabrost i volju za pozitivnom promjenom. Dijagnoza, koliko god bila teška i neugodna, može biti i prilika za novi početak.

Jesmo li spremni za to?
Volio bih da jesmo.