Dok se Gaza, nakon decenija kolonijalnog pritiska, suočava sa svojom najmračnijom sudbinom, međunarodna zajednica je 17. novembra 2025. godine usvojila Rezoluciju 2803 Vijeća sigurnosti UN-a. Iako se ovaj dokument javnosti predstavlja kao spasilački okvir za obnovu, on je u stvarnosti pravna zamka dizajnirana da legalizuje vječni strani nadzor i uguši svaki pokušaj palestinskog naroda da se odupre ugnjetavanju.

U srcu ovog plana nalazi se poražavajuća odluka Predsjedništva Bosne i Hercegovine: naši vojnici (OS BiH) šalju se u Gazu kao dio tzv. Međunarodnih stabilizacijskih snaga (ISF). Ovo nije diplomatski uspjeh već duboki moralni bankrot naših institucija, koje bi zbog sopstvene historije stradanja trebale najbolje razumjeti bol okupiranog naroda, pristale su biti saučesnici u projektu "pacifikacije" - što je samo ljepša riječ za prisilno pokoravanje jednog naroda

Iza visokoparnih riječi u sjedištu UN-a krije se dokument koji iz temelja mijenja pravila međunarodne igre.
Rezolucija 2803 više ne služi kao štit za ljudska prava već kao pravni paravan za sprovođenje Trumpovog "Sveobuhvatnog plana“. Glavne poluge ove moći su Odbor za mir (BoP) i Međunarodne stabilizacijske snage (ISF), čiji je jedini stvarni zadatak da u korijenu sasijeku bilo kakav pokušaj palestinskog suvereniteta.

Javnosti se pokušava prodati opasna zamjena teza: slanje vojnika OS BiH predstavlja se kao uobičajena mirovna misija, ali činjenice govore drugačije. Dok se tradicionalne UN misije temelje na pristanku svih strana, nepristrasnosti i upotrebi sile isključivo u samoodbrani, ISF krši svaki od tih principa.
Razlike su nepremostive i duboko zabrinjavajuće:

• Nametanje umjesto pristanka: Dok su UN misije legalno utemeljene na Povelji UN-a, ISF počiva na jednostranom planu koji su palestinski zvaničnici i civilno društvo odlučno odbacili.
• Ko povlači konce?: Umjesto neutralne komande UN-a, našim vojnicima će direktno zapovijedati američki CENTCOM.
• Cilj nije mir, već pacifikacija: Tradicionalni mirotvorci nadziru primirje, dok je ISF osmišljen kao militarizovana sila s agresivnim mandatom za „uništenje vojne infrastrukture“.

Ova nejasna formulacija uvlači bh. vojnike u blato direktnih borbenih operacija. Oni u Gazu ne odlaze da stoje između dvije vatre, već da postanu dio aparata koji silom razoružava svaki otpor naroda koji se bori protiv decenijske okupacije. U trenutku kada kroče na tlo Gaze pod američkom komandom, oni prestaju biti mirotvorci i postaju aktivni učesnici u sukobu na strani onih koji drže ključeve okupacije.

Kolonijalna uprava

Uspostavljanje Odbora za mir (BoP) predstavlja najradikalniji element Rezolucije 2803, kreirajući "tranzicionu administraciju“ koja suspenduje palestinsko pravo na samoodređenje. Umjesto UN-ove birokratije, ovom vrhovnom vlašću koja ima apsolutnu kontrolu nad finansijama, civilnom upravom i rekonstrukcijom Gaze, upravlja se direktno iz Bijele kuće. Na čelu ovog tijela nalazi se Donald Trump, dok ključnu ulogu igraju figure poput Tonyja Blaira, čime se sudbina Gaze predaje u ruke aktera koji Palestince tretiraju kao objekte uprave a ne kao političke subjekte.

Iako plan predviđa postojanje palestinskog komiteta, on je isključivo tehnokratske prirode i u potpunosti podređen stranim namjesnicima, služeći samo za obavljanje komunalnih poslova pod strogim nadzorom. Ovakva struktura oživljava modernizovani oblik kolonijalnog starateljstva, direktno ignorišući stav Međunarodnog suda pravde o nezakonitosti izraelskog prisustva na okupiranim teritorijama.

U vojnom rječniku Rezolucije 2803, „stabilnost“ je postala eufemizam za potpuno odsustvo palestinskog otpora. Umjesto rješavanja uzroka sukoba, poput višedecenijske blokade i okupacije, ovaj plan fokusira se na stvaranje uslova u kojima Izrael zadržava vojnu dominaciju nad ključnim dijelovima Gaze, uključujući Philadelphi koridor.

Uloga međunarodnih snaga, uključujući i OS BiH, svedena je na obavljanje "prljavog posla“ nadzora nad preostalim stanovništvom. Putem mehanizama kao što su "sigurnosni perimetri“ i "humanitarna čvorišta“, Gaza se pretvara u arhipelag izolovanih zona pod vojnom kontrolom. Učešćem u procesima poput "prisilnog razoružavanja“ (DDR) i selekcije policije pod stranim nadzorom, bh. vojnici postaju dio represivnog aparata koji kriminalizuje svaki oblik otpora i cementira ekonomsku zavisnost Gaze kroz međunarodni nadzor nad civilnim službama. To nije put ka mir već ka trajnom pravnom i političkom limbu u kojem sloboda kretanja postaje privilegija koju dodjeljuje okupator, a ne neotuđivo pravo.

Gorka sjećanja na „stabilizaciju“

Povezivanje ove vrste „stabilizacije“ s historijskim iskustvom Balkana nudi mračnu viziju budućnosti Gaze.
Bosna i Hercegovina služi kao najbolji primjer kako međunarodni projekti, pod krinkom mira, stvaraju trajne protektorate u kojima se volja lokalnog stanovništva sistematski gazi zarad interesa stranih sila. Dok je Rezolucija 1031 iz 1995. godine uspostavila IFOR i OHR u BiH s ciljem implementacije mirovnog sporazuma nakon rata, Rezolucija 2803 se u Gazi koristi za nametanje poretka usred procesa koji izvjestioci UN-a opisuju kao genocid.

Iskustva iz Bosne i Iraka poslužila su kao nacrt za kontrolu nad novcem i civilnom službom. U Gazi se to pretvara u plan po kojem Odbor za mir direktno upravlja poreskim prihodima, ugovorima i ključnim imenovanjima. Cilj je jasan: spriječiti bilo kakvo djelovanje koje nije u skladu s američko-izraelskim sigurnosnim prioritetima. Na Balkanu su ovi mehanizmi doveli do depolitizacije društva i stvaranja elita koje zavise isključivo od međunarodne podrške, a u Gazi prijete da palestinski pokret za oslobođenje pretvore u puku administraciju za upravljanje siromaštvom.

Pacifikacija umjesto pravde

Umjesto „pozitivnog mira“ koji uključuje pravdu i ljudska prava, plan ISF-a forsira „negativni mir“ - puko odsustvo otpora. Gaza se pod ovim mandatom pretvara u arhipelag izolovanih zona u kojima je sloboda kretanja privilegija koju dodjeljuje okupator, a ne neotuđivo pravo.

Oružane snage BiH, učešćem u ovom procesu, direktno se suprotstavljaju nalazima komisija UN-a koje su utvrdile da je Izrael u Gazi počinio djela koja se mogu okarakterisati kao genocid. Učešćem u misiji koja ignoriše te nalaze i ne predviđa odgovornost za ratne zločine, Bosna i Hercegovina postaje dio infrastrukture koja omogućava nekažnjivost.

Umjesto da podrži put ka stvarnom suverenitetu, BiH kroz ISF podržava model „permanentnog tranzicionog perioda“ u kojem Palestinci ostaju u pravnom i političkom limbu. Istovremeno, njihovi prirodni resursi, poput gasnih polja uz obalu Gaze, stavljaju se pod kontrolu međunarodnih korporacija pod patronatom Odbora za mir.
To je mir groblja, stabilnost zatvora i pravda jačega.

Simfonija političkog cinizma

Jednoglasna odluka Predsjedništva BiH o slanju vojnika u Gazu ne može se posmatrati odvojeno od apsurdnog čina nominacije Donalda Trumpa za Nobelovu nagradu za mir. Ono što je počelo kao inicijativa Željke Cvijanović, pretvorilo se u složenu političku trgovinu unutar državnog vrha, rezultirajući potezom koji predstavlja vrhunac diplomatskog poltronstva i uvredu za sve žrtve decenijskog nasilja na Bliskom istoku.

Politički lideri u BiH slave Trumpa kao "izuzetnog državnika“ koji je navodno zaustavio brojne ratove, svjesno ignorišući činjenicu da je on arhitekta politika koje su produbile palestinsku katastrofu. Njegov „Sporazum stoljeća“ i premještanje američke ambasade u Jerusalem jasno su stavili do znanja da su prava palestinskog naroda tek moneta za potkusurivanje. Rezolucija 2803 predstavlja samo nastavak te agende, sada osnažene podrškom zemalja poput Bosne i Hercegovine.

Cinizam bh. vlasti dostiže vrhunac u opravdavanju nominacije „opipljivim rezultatima“ u stabilizaciji kriza, dok ti isti rezultati u Gazi znače uništene gradove i milione raseljenih ljudi. Nominovati za mir čovjeka čiji plan predviđa trajnu izraelsku kontrolu nad granicama i svodi palestinsku državu na „vječnu nadu“ uslovljenu beskonačnim reformama, predstavlja čin otvorenog saučesništva u ugnjetavanju.

Motivi bh. političke elite za ovakve poteze leže u patološkoj potrebi za dokazivanjem lojalnosti Washingtonu bez obzira na cijenu u ljudskim životima. Za Denisa Bećirovića, Željka Komšića i Željku Cvijanović, Gaza nije poprište ljudske tragedije već pozornica za privlačenje pažnje zapadnih ambasadora. Slanje pripadnika OS BiH u misiju ISF-a služi kao ulaznica u visoke diplomatske krugove, alat za skidanje sa sankcionih listi ili osiguravanje povoljnih kredita.

Bh. vojnici u ovoj misiji neće štititi palestinsku djecu; njihova uloga je zaštita američkih i izraelskih investicija u „novoj Gazi“ iz koje je uklonjen otpor ali i sami Palestinci. Ovakva instrumentalizacija vojske pretvara OS BiH u plaćeničku formaciju koja opslužuje interese globalnog hegemona umjesto da bude simbol suvereniteta.

Naš moralni bankrot

Najteži grijeh bh. politike prema narodu Gaze je zloupotreba sopstvenog narativa žrtve. Država koja od svijeta s pravom zahtijeva da nikada ne zaboravi Srebrenicu, sada šalje svoje snage da sprovode plan koji ignoriše nalaze UN-a o genocidu u Gazi. To je čin izdaje sopstvenih principa i dokaz da su lekcije o „nikada više“ u Sarajevu postale tek prazne fraze.

Palestinsko civilno društvo upozorava da Rezolucija 2803 predstavlja normalizaciju kolonijalne okupacije i prijetnju nastavkom genocida. Umjesto da BiH, kao zemlja koja je iskusila neuspjeh "zaštićenih zona“ UN-a, bude najglasniji zagovornik stvarne zaštite i slobode, ona bira da pošalje vojnike koji će te iste zone čuvati pod izraelskom vrhovnom komandom. Odluka je donesena iza zatvorenih vrata, bez javne rasprave, kao dio paketa sa sramotnom nominacijom za Nobelovu nagradu, čime je sudbina jednog naroda svedena na stavku u budžetu za lobiranje.

Ogledalo globalne nepravde

Sudbina Gaze pod čizmom Rezolucije 2803 i uloga Oružanih snaga BiH u tom procesu služe kao ogledalo u kojem se ogleda sav jad savremenog međunarodnog poretka. To je svijet u kojem se agresija nagrađuje nominacijama za mir, a otpor okupaciji naziva terorizmom koji zahtijeva „međunarodnu stabilizaciju“. Bosna i Hercegovina, koja je decenijama bila simbol borbe za pravdu, sada je postala aktivni učesnik u arhitekturi globalne nepravde.

Vojnici OS BiH koji budu patrolirali ulicama Gaze neće biti tamo da spriječe glad ili rušenje domova. Oni će biti tamo da osiguraju da se ti domovi ruše prema „standardima, prekretnicama i vremenskim okvirima“ koje odobri Donald Trump i njegovi izraelski partneri. Nikakva mirovna misija već logistička podrška kolonijalnom projektu koji teži potpunom brisanju palestinskog političkog identiteta.

Buduća uloga Oružanih snaga BiH u okupiranoj Gazi ne ostavlja prostor za sumnju: bh. država je izabrala put saučesništva u projektu pacifikacije palestinskog naroda. Odluke Predsjedništva BiH, motivisane političkim oportunizmom i začinjene nepodnošljivim cinizmom nominacije Donalda Trumpa za mir, predstavljaju izdaju univerzalnih vrijednosti za koje se BiH deklarativno zalaže. Gaza danas ne treba „stabilizacijske snage" koje će joj nametati volju Washingtona i Tel Aviva već joj je potrebno hitno i bezuslovno okončanje okupacije, jasna odgovornost za sve dokazane genocidne akte i puno priznanje neotuđivog prava naroda na slobodu i samoodređenje.

Umjesto učešća u strukturama koje kroz Odbor za mir (BoP) suspenduju palestinski suverenitet, Bosna i Hercegovina mora postati zagovornik stvarne međunarodne zaštite civila koja ne zavisi od volje hegemona. Svaki vojnik poslat u Gazu pod zastavom ISF-a biće podsjetnik na to koliko je domaća politika spremna nisko pasti zarad mrvica sa stola velikih sila, gazeći pri tome po sjećanju na sopstvenu borbu za opstanak.

Prava solidarnost s palestinskim narodom ne iskazuje se slanjem jedinica koje će sprovoditi prisilnu demilitarizaciju otpora, već beskompromisnim zahtjevom za pravdom koja ne poznaje granice, insistiranjem na poštovanju savjetodavnog mišljenja Međunarodnog suda pravde o nezakonitosti okupacije, te borbom za svijet u kojem se mir ne gradi na grobljima i u zatvorima, već na temeljima ljudskog dostojanstva i slobode.