Tri decenije nakon završetka rata, Bosna i Hercegovina ne predstavlja tek postkonfliktno društvo u potrazi za stabilnošću, već specifičan laboratorij periferne neoliberalizacije. Dok se u dominantnom javnom diskursu trajna kriza gotovo isključivo tumači kroz prizmu etno-nacionalnih tenzija, ustavnih blokada i neriješenih identitetskih pitanja , takav pristup nerijetko zamagljuje dublje strukturne procese unutar ekonomske baze društva.

Analiza političke ekonomije BiH otkriva da su etničke podjele, premda stvarne i opasne, funkcionalno instrumentalizirane za održavanje specifičnog oblika kapitalističke akumulacije. Ovaj izvještaj, utemeljen na opsežnoj analizi dostupnih podataka, javnih nabavki, zakonskih rješenja i izvještaja međunarodnih finansijskih institucija, nastoji dekonstruirati mehanizme kojima vladajuće elite – bilo da je riječ o etno-nacionalnim kartelima SDA, SNSD-a i HDZ-a ili novim koalicijama poput Trojke – upravljaju resursima.

Tranzicija u BiH nije teleološki proces kretanja od "socijalizma" ka "tržišnoj demokraciji", već ciklični proces preraspodjele bogatstva od javnog ka privatnom sektoru, proces koji David Harvey definira kao "akumulacija oduzimanjem posjeda" (accumulation by dispossession). U bosanskohercegovačkom kontekstu, ovaj se proces manifestira kroz tri simultana toka: pljačku javnih preduzeća putem klijentelističkih mreža, komodifikaciju prirodnih resursa (rudna bogatstva, vode, šume) pod krinkom stranih investicija, te discipliniranje radne snage i gušenje građanskog otpora pravnom i ekonomskom prisilom.

Uloga međunarodnih aktera, primarno Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i Svjetske banke, u ovom procesu nije neutralna. Putem mehanizama uvjetovanja kredita (conditionality), ove institucije nameću politike štednje, fleksibilizacije rada i restrukturiranja javnog sektora, što nerijetko produbljuje socijalnu nejednakost i olakšava prodor inozemnog kapitala, dok domaće elite koriste iste politike kao alibi za vlastite predatorske poteze. Istovremeno, pojava građanskog otpora – od radničkih borbi za očuvanje fabrika poput tuzlanske "Dite" do ekoloških pokreta protiv eksploatacije litija i olova – ukazuje na to da proces oduzimanja posjeda ne prolazi bez borbe, te da se u tim pukotinama sistema rađaju nove forme političkog subjektiviteta.

Primjena 'akumulacije oduzimanjem posjeda' na postsocijalistički Balkan

Za razumijevanje suvremene ekonomske dinamike u Bosni i Hercegovini nužno je iskoračiti iz okvira tranzicijske ekonomije koja korupciju i neefikasnost tretira tek kao "dječje bolesti" mladog kapitalizma. Umjesto toga, koristimo teorijski aparat Davida Harveyja koji pruža robustan okvir za analizu načina na koji kapitalizam rješava svoje krize prekomjerne akumulacije.

Marxove prvobitne akumulacije do Harveyjeve neoliberalne inačice

Klasična marksistička teorija opisuje "prvobitnu akumulaciju" kao historijsku ishodišnu tačku kapitalizma – nasilan proces odvajanja proizvođača od sredstava za proizvodnju, primarno kroz ograđivanje zajedničke zemlje i stvaranje proletarijata koji ne posjeduje ništa osim vlastite radne snage. David Harvey, analizirajući neoliberalni zaokret od 1970-ih naovamo, tvrdi da ovaj proces nije jednokratan historijski događaj, već trajna karakteristika kapitalizma. Kada kapital ne može pronaći profitabilne prilike za reinvestiranje unutar postojećih okvira proizvodnje, on se okreće "vanjskim" područjima – bilo geografski (kolonizacija) ili sektorski (privatizacija javnih usluga) – kako bi prisvojio imovinu po niskoj cijeni.

Harvey identificira četiri ključne prakse akumulacije oduzimanjem posjeda, koje su sveprisutne u BiH:

1. Privatizacija i komodifikacija: Pretvaranje javnih dobara (obrazovanje, zdravstvo, voda, javna preduzeća) u tržišnu robu. U BiH, vaučerska privatizacija 1990-ih i kasnija prodaja strateških firmi (poput telekoma u RS-u) predstavljaju paradigmatične primjere ovog procesa , gdje je imovina stvorena međugeneracijskim radom u socijalizmu prenesena u ruke uskog kruga politički uvezanih pojedinaca.
2. Financijalizacija: Korištenje sistema duga za discipliniranje država i stanovništva. Putem aranžmana s MMF-om, BiH je uvučena u dužnički ciklus u kojem se novi krediti koriste za otplatu starih, uz nametanje politika koje pogoduju povjeriocima nauštrb socijalnih davanja.
3. Upravljanje i manipulacija krizama: Harvey ističe da neoliberalizam ne rješava krize, već njima upravlja. U BiH se politička instabilnost koristi kao paravan za ekonomske šok-terapije ; dok je javnost fokusirana na pitanja secesije ili izbornog zakona, usvajaju se zakoni o radu ili koncesijama koji bi u mirnodopskim uvjetima izazvali masovne proteste.
4. Državna preraspodjela: Država postaje agent transfera bogatstva od siromašnih ka bogatima. Ovaj mehanizam očituje se kroz porezne politike (regresivni PDV), subvencije za privatne investitore (npr. MHE) i sanaciju banaka javnim novcem.

Kritika i adaptacija teorije na balkanski kontekst: "Etno-kapitalizam"

Iako je Harveyjeva teorija potentna, njena primjena na Balkan zahtijeva određeno nijansiranje. Kritičari poput Raju Dasa upozoravaju da koncept "akumulacije oduzimanjem posjeda" može biti preširok ukoliko se ne poveže s klasnom eksploatacijom u proizvodnji. U BiH, oduzimanje posjeda nije isključivo ekonomski, već i duboko politički i identitetski proces. Domaći teoretičari, poput Damira Arsenijevića, uvode pojam koji se može definirati kao "etno-kapitalizam".

U ovom okviru, pljačka društvene imovine ne legitimira se samo tržišnom logikom ("država je loš vlasnik"), već i logikom "vitalnog nacionalnog interesa". Javna preduzeća dijele se prema etničkom ključu (Elektroprivreda BiH, Elektroprivreda HZHB, Elektroprivreda RS) i postaju mehanizmi za održavanje etničkih elita na vlasti.

Arsenijevićeva analiza borbe radnika tuzlanske "Dite" ključna je za razumijevanje lokalnog otpora ovom procesu. Radnici "Dite" nisu se borili samo za neisplaćene plaće - što bi predstavljalo klasičnu sindikalnu borbu - već su zauzeli fabriku kako bi spriječili njezino "čerupanje" imovine (asset stripping), klasičnu formu akumulacije oduzimanjem posjeda. Oni su fabriku redefinirali ne kao kapital, već kao oikos (dom, stanište), mjesto reprodukcije života. Njihov zahtjev za "nepodmitljivom pravdom" direktan je izazov logici privatizacije koja sve, pa i pravdu, pretvara u tržišnu robu. Ova teorijska vizura omogućava nam razumijevanje korupcije u BiH ne kao anomalije sistema, već kao njegovog modus operandija , gdje se akumulacija vrši kroz politički posredovanu preraspodjelu, a stranačka iskaznica postaje ključna "vlasnička titula" u procesu prisvajanja javnih resursa.

Zarobljena država pod patronatom SDA, SNSD-a i HDZ-a

Javna preduzeća u Bosni i Hercegovini ne čine tek ekonomski resurs, već predstavljaju okosnicu političke moći vladajućih struktura. Umjesto funkcioniranja zasnovanog na principima tržišne efikasnosti ili javnog interesa, ovi entiteti transformirani su u instrumente za izvlačenje rente, zapošljavanje glasačke baze i finansiranje stranačkih aktivnosti. Detaljna analiza poslovanja i sistema javnih nabavki u sektorima pod kontrolom SDA, SNSD-a i HDZ-a razotkriva sofisticirane, ali u svojoj suštini brutalne mehanizme eksploatacije.

SNSD: Tehnološki klijentelizam i resursna ekstrakcija

Model upravljanja koji provodi Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) u Republici Srpskoj karakterizira visoka centralizacija moći, usmjerena prvenstveno na dva strateška sektora: informacione tehnologije (IT) i prirodne resurse, specifično šume i energetiku.

Slučaj "Prointer" i monopolizacija digitalizacije
Tokom proteklih nekoliko godina, IT sektor unutar javne uprave RS-a prometnuo se u jedan od primarnih kanala za prelijevanje budžetskog novca u privatne tokove. Kompanija "Prointer ITSS", koju javnost i medijski izvještaji direktno povezuju s porodicom predsjednika entiteta Milorada Dodika, uspostavila je de facto monopol na softverska rješenja u javnom sektoru. Analize portala Capital.ba razotkrile su ustaljeni obrazac namještanja tendera, gdje se specifikacije kreiraju s preciznošću koja eliminira konkurenciju – zahtijevaju se specifični certifikati, tačan broj zaposlenih s određenim kvalifikacijama ili iskustvo na identičnim projektima koje posjeduje isključivo favorizirana firma.

Jedan od najupečatljivijih primjera jest tender za nabavku SAP softvera za "Šume Republike Srpske", vrijedan 17 miliona KM. Prema dostupnim izvještajima, navedeni softver bio je višestruko skuplji od realne tržišne cijene te neadekvatan za specifične potrebe preduzeća. Iako je tender prvobitno poništen uslijed proceduralnih grešaka i pritiska javnosti, konačno je realiziran isključivo zahvaljujući političkoj volji, što je rezultiralo katastrofalnim posljedicama: implementacija je kasnila, poslovanje je dovedeno u stanje haosa, a "Šume RS" zabilježile su milionske gubitke. Ovaj mehanizam, poznat kao "tehnološko zaključavanje" (vendor lock-in), čini javne institucije trajno ovisnim o jednoj privatnoj kompaniji za održavanje i nadogradnju sistema, čime se osigurava dugoročni priliv kapitala vladajućoj eliti.

Šumarstvo kao mehanizam socijalne amortizacije
Dok se IT sektor koristi za akumulaciju kapitala na vrhu piramide, javno preduzeće "Šume Republike Srpske" služi kao baza za masovno zapošljavanje nižeg i srednjeg stranačkog kadra. Uoči svakog izbornog ciklusa evidentan je porast broja zaposlenih, unatoč činjenici da preduzeće posluje s gubitkom. Ovakva praksa pretvara javno dobro u valutu za kupovinu socijalnog mira i glasova, dok se istovremeno odvija nelegalna sječa i preprodaja drveta putem mreže privilegovanih pilana povezanih s lokalnim moćnicima SNSD-a.

HDZ BiH: Ekonomija identiteta i teritorijalna ekskluzivnost

Hrvatska demokratska zajednica BiH (HDZ BiH) razvila je model upravljanja utemeljen na teritorijalnoj ekskluzivnosti u kantonima s hrvatskom većinom. U tom kontekstu, "Elektroprivreda HZHB" (EPHZHB) nadilazi funkciju energetskog preduzeća i djeluje kao finansijski motor "Herceg-Bosne" kao političkog projekta.

Finansiranje "vitalnog nacionalnog interesa" kroz sport
Istraživanja organizacija poput Transparency International BiH te medija poput Žurnala, otkrivaju da EPHZHB koristi sistem javnih nabavki za direktno finansiranje institucija koje promoviraju hrvatski nacionalni identitet, prvenstveno sportskih klubova.

Paradigmatičan je slučaj NK Široki Brijeg: u julu 2023. godine, EPHZHB dodijelila je ugovor za reklamiranje vrijedan tačno 199.999,92 KM (bez PDV-a) ovom nogometnom klubu. Iznos je simptomatičan jer se nalazi neznatno ispod zakonskog praga od 200.000 KM, koji bi zahtijevao strožije procedure javne nabavke. Tenderska dokumentacija bila je kalibrirana tako da odgovara isključivo jednom ponuđaču, tražeći stadion s tačno 4.000 sjedećih mjesta, semafor s "plutajućom trakom" i licencu za međunarodne utakmice na području Grada Široki Brijeg. Sličan obrazac primijenjen je i u slučajevima HŠK Zrinjski i HŠK Posušje, što ukazuje da nije riječ o komercijalnom sponzorstvu, već o prikrivenoj subvenciji. Novac građana, prikupljen naplatom električne energije, preusmjerava se organizacijama usko vezanim za vrh HDZ-a koje služe kao platforme za nacionalnu homogenizaciju. Ovdje je vidljiva jasna spona između Harveyjeve "državne preraspodjele" i etno-nacionalne politike – javni resurs instrumentalizira se za održavanje kulturne hegemonije stranke.

SDA: Klijentelistički patronat i stranačka infrastruktura

Stranka demokratske akcije (SDA), premda je izgubila dio izvršne vlasti nakon izbora 2022., decenijama je uspostavljala model kontrole nad dva ključna resursa u Federaciji BiH: "BH Telecom" i "Elektroprivreda BiH" (EPBiH). Za razliku od modela baziranog na pojedinačnim velikim IT tenderima, ovaj se pristup oslanja na masovnost zapošljavanja i razgranatu mrežu podizvođača.

Zapošljavanje kao mehanizam lojalnosti
Izvještaji Svjetske banke i MMF-a kontinuirano upozoravaju na preglomazan javni sektor u BiH i nerazmjer između visine plaća i produktivnosti. Geneza ovog problema leži u praksi SDA da EPBiH i BH Telecom koristi kao svojevrsne "biroe za zapošljavanje" vlastitih kadrova. Takva praksa kreira klasu građana čija ekonomska egzistencija izravno ovisi o opstanku stranke na vlasti. Zapošljavanje se provodi putem netransparentnih konkursa, koji se nerijetko poništavaju i ponavljaju sve dok se ne primi "odgovarajući" kandidat.

Direktna posljedica ovog modela su tehnološka stagnacija i pad profitabilnosti ovih giganata. Dok se profit izvlači kroz plaće i sumnjive nabavke opreme od firmi bliskih stranci, ključne investicije u modernizaciju – poput prelaska na obnovljive izvore energije – kasne decenijama. U eri energetske tranzicije, ovakav nemar dolazi na naplatu kroz rizik od kolapsa energetskog sistema.

Trojka: Iluzija diskontinuiteta i neoliberalna inercija

Dolazak koalicije "Trojka" (SDP, Narod i Pravda, Naša stranka) na vlast u Federaciji BiH praćen je snažnom retorikom borbe protiv korupcije, zagovaranjem transparentnosti i ubrzanjem europskih integracija. Međutim, detaljna analiza njihovih konkretnih ekonomskih poteza, osobito u domeni upravljanja prirodnim resursima i odnosa prema stranim investicijama, ukazuje na kontinuitet, pa čak i intenziviranje neoliberalnih politika koje su inaugurirale prethodne vlasti. Iako je ideološki predznak vladajuće garniture promijenjen, odnos prema kapitalu ostao je suštinski servilan.

Slučaj "Adriatic Metals": Neokolonijalna ekstrakcija

Centralni ekonomski projekt koji nova Vlada FBiH, predvođena premijerom Nerminom Nikšićem, promovira kao krunski dokaz uspjeha jest rudnik srebra, cinka i olova u Varešu, kojim upravlja britanska kompanija "Adriatic Metals". Zvaničnici ovaj poduhvat karakteriziraju kao "najveću poslijeratnu investiciju" i "preporod Vareša", ističući ulaganje od 450 miliona KM i zapošljavanje lokalnog stanovništva.

Ipak, dubinska analiza otkriva klasični obrazac neokolonijalne ekstrakcije karakterističan za Harveyjev koncept "akumulacije oduzimanjem posjeda":

Asimetrična raspodjela rente: Bosna i Hercegovina naplaćuje mizerno niske koncesione naknade u usporedbi s europskim standardima. Dok se mineralna sirovina – vrijednost koja je neobnovljiva – trajno izvlači iz zemlje, lavovski dio profita transferira se dioničarima u Velikoj Britaniji i Australiji. Lokalnoj zajednici preostaju radna mjesta, koja su nerijetko kratkoročnog karaktera vezanog uz vijek eksploatacije, te dugoročna ekološka devastacija.

Legislativna prilagodba investitoru: Vlada FBiH aktivno radi na izmjenama Zakona o rudarstvu. Iako se navedene intervencije pravdaju potrebom za "modernizacijom" i "preciziranjem normi", ekološke organizacije upozoravaju da je stvarni cilj pojednostavljenje procedura za strane investitore, marginalizacija utjecaja lokalnih zajednica na izdavanje dozvola te ubrzanje eksploatacije mineralnih sirovina koje su, u kontekstu tzv. kritičnih minerala, postale strateški imperativ Europske unije.

Slučaj Hajrije Čobo: Država kontra građanina

Naličje ove "investicije" najjasnije se očituje u odnosu prema kritičarima. Ekološka aktivistica Hajrija Čobo iz Kaknja javno je upozoravala da rudarenje u Varešu ugrožava vodozaštitne zone ključne za vodosnabdijevanje Kaknja. Umjesto institucionalnog dijaloga, suočila se s tužbom kompanije Adriatic Metals za klevetu – što predstavlja klasični SLAPP (Strategic Lawsuit Against Public Participation) postupak, čija svrha nije pravna satisfakcija, već zastrašivanje i financijsko iscrpljivanje aktivista.

U junu 2024. godine, Općinski sud u Kaknju odbacio je tužbu. Indikativno je da je kompanija pokušala povući tužbu tek nakon što je Čobo sudu dostavila odgovor na 473 stranice, potkrijepljen dokazima o potencijalnim ekološkim štetama. Čobo je odbila povlačenje, insistirajući na presudi kojom se potvrđuje da nije klevetala te da kompanija snosi troškove postupka. Ovaj slučaj razotkriva sistemsko licemjerje: dok se vlasti deklarativno zalažu za građanske slobode, u praksi pasivno promatraju kako multinacionalne korporacije pravno gone građane koji brane ustavno pravo na vodu.

Energetska tranzicija i nove forme ograđivanja

Iako je u Federaciji BiH, pod snažnim pritiskom javnosti, donesen zakon o zabrani gradnje novih malih hidroelektrana (MHE), "Trojka" se suočava s kritikama zbog inertnosti u reviziji postojećih, spornih koncesija. Fokus energetskog sektora sada se pomjera ka drugim oblicima "zelene energije" – solarnim parkovima i vjetroelektranama.

Problem nastaje u modelu implementacije: umjesto koncepta građanske energije, gdje bi građani i lokalne zajednice bili vlasnici proizvodnih kapaciteta, favoriziraju se krupni privatni investitori kojima se dodjeljuju koncesije na golemim površinama, često poljoprivrednog ili šumskog zemljišta. Ovo predstavlja novu formu "ograđivanja" (enclosure) zajedničkih dobara. Dodatno, pod pritiskom Energetske zajednice i MMF-a, priprema se uvođenje sistema trgovine emisijama (EU ETS), što će neminovno dovesti do rasta cijena električne energije. Udruženje poslodavaca FBiH već upozorava da bi drastično poskupljenje – prema nekim projekcijama i do 70% – moglo dovesti do kolapsa privrede. Vlast, stiješnjena između zahtjeva međunarodnih kreditora i potrebe za očuvanjem socijalnog mira, zasad ne nudi jasnu strategiju pravedne tranzicije koja bi zaštitila najranjivije slojeve društva.

MMF i Svjetska banka kao arhitekti reformi

Međunarodne financijske institucije (IFI) u Bosni i Hercegovini ne djeluju tek kao pasivni kreditori; one su de facto sukreatori državne ekonomske politike. Putem mehanizama uvjetovanja (conditionality), Međunarodni monetarni fond (MMF) i Svjetska banka (SB) oblikuju legislativni okvir na način koji pogoduje neometanom kretanju kapitala i fiskalnoj konsolidaciji, nerijetko nauštrb funkcija socijalne države. Analiza konzultacijskih dokumenata (Article IV Consultations) za period od 2019. do 2025. godine razotkriva konzistentnu matricu zahtjeva koja se nameće domaćim vlastima.

Restrukturiranje javnih preduzeća (SOE)

U svojim izvještajima, MMF i Svjetska banka kontinuirano apostrofiraju da su "izgledi za ekonomski rast u BiH suviše krhki" bez provedbe sistemskih reformi javnih preduzeća. Iako su ključni deklarirani zahtjevi "poboljšanje nadzora, transparentnosti i poslovanja", krajnji cilj ovih institucija često je priprema navedenih preduzeća za privatizaciju ili modele javno-privatnog partnerstva (PPP). Prevladavajuća logika nalaže povlačenje države iz ekonomskih tokova, posebice u strateškim sektorima poput telekomunikacija i energetike. Ovo predstavlja direktnu poveznicu s Harveyjevom teorijom: privatizacija profitabilnih segmenata javnog sektora najefikasniji je metod za apsorpciju viška kapitala.

Reforma tržišta rada i mit o "visokim plaćama"

Jedna od najkontroverznijih premisa koja se ciklično ponavlja u izvještajima Svjetske banke jest tvrdnja o "visokim plaćama u usporedbi s produktivnošću" unutar formalnog sektora. Ovakva dijagnoza ignorira realnost troškova života u BiH, kao i činjenicu da su plaće u apsolutnom iznosu među najnižima na europskom kontinentu. Unatoč tome, na temelju ove premise IFI zahtijevaju "reforme" usmjerene na sprječavanje rasta plaća u javnom sektoru i poticanje fleksibilizacije rada. Krajnji cilj je politika ograničavanja plaća (wage restraint) kako bi se pojeftinila radna snaga i time privukle strane investicije nižeg tehnološkog nivoa, poput tekstilne industrije ili jednostavne obrade metala. Ovakve politike direktno stimuliraju iseljavanje, s obzirom na to da radnici ne vide perspektivu u zemlji u kojoj se ekonomska politika svodi na održavanje siromaštva radi postizanja sumnjive "konkurentnosti".

Smanjenje javne potrošnje i imperativ financijske stabilnosti

MMF insistira na ukidanju "privremenih mjera" uvedenih radi ublažavanja rasta kamatnih stopa i inflacije, stavljajući fokus na fiskalnu stabilnost i osiguranje kapaciteta BiH za servisiranje vanjskog duga. Projekcije otplate duga prema MMF-u ukazuju na značajan odljev sredstava u narednom periodu (2025.–2029.). BiH će biti obavezna isplaćivati desetine miliona SDR (specijalna prava vučenja) godišnje na ime kamata i glavnice. Kako bi se osigurala ova sredstva, domaća potrošnja – uključujući izdvajanja za zdravstvo, obrazovanje i socijalnu zaštitu – mora ostati pod strogom kontrolom.

Dužnička zamka i infrastrukturni paradoks

Dok MMF zahtijeva mjere štednje, Svjetska banka istovremeno odobrava nove kredite za opsežne projekte – od reforme zdravstva (75 miliona USD) do zapošljavanja (45 miliona USD) i infrastrukture. Iako se ovi krediti prezentiraju kao "pomoć", oni povećavaju ukupnu zaduženost zemlje i dolaze uz stroge uvjete o načinu trošenja sredstava, koji često favoriziraju strane konsultante i nabavku inozemne opreme. Infrastrukturni poduhvati, poput onih na koridoru Vc ili regulaciji rijeka Save i Drine, primarno služe integraciji BiH u europske transportne tokove radi olakšanog izvoza resursa i uvoza robe iz EU, dok je povezivanje lokalnog stanovništva sekundarni efekt. Harvey ovaj fenomen definira kao "prostorno rješenje" (spatial fix) – izgradnju infrastrukture koja omogućava brži obrt kapitala.

Gušenje kritike: Kriminalizacija klevete i erozija građanskih sloboda

Kako bi se procesi privatizacije, ekstrakcije resursa i degradacije radničkih prava mogli nesmetano odvijati, imperativ vladajućih struktura postaje neutralizacija aktera koji te procese demaskiraju i podvrgavaju kritici. U tom svjetlu, udar na građanske slobode u Bosni i Hercegovini ne predstavlja izolirani incident, već sistemsku nužnost etno-kapitalističkog poretka.

RS: Restauracija verbalnog delikta

U julu 2023. godine, Narodna skupština Republike Srpske usvojila je izmjene Krivičnog zakonika kojima je kleveta ponovno inkorporirana u sferu krivičnog prava, prekidajući dvodecenijsku praksu dekriminalizacije. Iako su, u usporedbi s prvobitnim nacrtom, zatvorske kazne zamijenjene novčanim sankcijama (u rasponu od 1.000 do 3.000 eura), represivna suština zakona ostala je nepromijenjena.

Implikacije ove rekriminalizacije su višeslojne:

• Institucionalna represija: Povratak klevete u Krivični zakonik dodjeljuje policiji i tužilaštvu ovlasti za pokretanje istraga protiv novinara i aktivista, što uključuje pozive na saslušanja, pretres redakcija te oduzimanje opreme (poput telefona i laptopa) pod izlikom "prikupljanja dokaza". Sama mogućnost ovakvog postupanja djeluje kao snažan mehanizam autocenzure.
• Zaštita političke elite: Zakon je usvojen u atmosferi intenziviranih medijskih otkrića o korupciji u javnim nabavkama, poput afera "Prointer" i "Kiseonik". Vlast u RS-u, predvođena Miloradom Dodikom, ovim manevrom kreira pravni štit ; svaki novinar koji problematizira namještene tendere sada riskira krivični progon ukoliko tužilac procijeni da iznesene tvrdnje štete "ugledu" političara ili kompanije.
• Konfrontacija s EU: Unatoč jasnim upozorenjima Delegacije EU i međunarodnih organizacija da ovaj zakon predstavlja "veliki korak unatrag" i direktno kršenje 14 prioriteta za članstvo, vlasti u RS-u ignorirale su kritike. Ovim činom demonstrirano je da je kontrola unutrašnjeg narativa prioritetnija od procesa europskih integracija.

FBiH: SLAPP tužbe kao metod represije

Dok Republika Srpska poseže za represivnim aparatom krivičnog zakona, u Federaciji BiH na djelu je strategija ekonomskog iscrpljivanja putem građanskih parnica. Strateške tužbe protiv učešća javnosti, poznate kao SLAPP tužbe, postaju preferirani instrument korporacija i političara.

Pored već spomenutog slučaja Adriatic Metals vs. Čobo, evidentan je porast broja tužbi protiv novinara istraživačkih portala kao što su Žurnal, Fokus i Inforadar. Primarni cilj ovih pravnih manevara nije nužno pobjeda na sudu – s obzirom na to da su mnogi novinarski navodi činjenično utemeljeni – već zatrpavanje redakcija sudskim troškovima i dislociranje novinara s terena u sudnice. Sinergija krivičnog progona u jednom entitetu i SLAPP tužbi u drugom generira "neprijateljsko okruženje" u kojem cijena javne kritike postaje nepodnošljivo visoka. Tišina se, stoga, nameće kao funkcionalni preduvjet za nesmetanu akumulaciju kapitala kroz oduzimanje posjeda.

Između eksploatacije i otpora

Tržište rada u Bosni i Hercegovini predstavlja arenu klasnog sukoba visokog intenziteta, u kojoj su ulozi egzistencijalne prirode. S jedne strane pozicionirani su poslodavci i međunarodne institucije koji zagovaraju daljnju "fleksibilizaciju" radnog zakonodavstva, dok se s druge strane nalaze sindikati i radnici, prisiljeni na borbu za biološki opstanak u uvjetima galopirajuće inflacije.

Institucionalna bitka za minimalnu plaću

Pitanje definiranja minimalne plaće prometnulo se u centralnu točku socijalnog dijaloga – ili preciznije, njegovog odsustva – u Federaciji BiH.

Sindikalni imperativ: Savez samostalnih sindikata BiH (SSSBiH) već godinama vodi kampanju za utvrđivanje minimalne plaće u iznosu od 1.000 KM. Njihova argumentacija počiva na neumoljivoj statistici: potrošačka korpa za četveročlanu obitelj premašuje iznos od 3.000 KM, stoga svaki iznos ispod traženih 1.000 KM gura radnike u zonu siromaštva ili ih motivira na emigraciju.

Otpor poslodavaca: Udruženje poslodavaca FBiH oštro se protivi administrativnom povećanju minimalca bez simultanog smanjenja stope doprinosa, koja je u FBiH komparativno visoka. Njihov diskurs, usklađen s preporukama MMF-a, upozorava da bi naglo povećanje dovelo do vala otpuštanja i bijega kapitala u sivu zonu, pozivajući se na nužnost očuvanja "konkurentnosti".

Taktiziranje Vlade: Vlada FBiH godinama je provodila strategiju odugovlačenja, donoseći uredbe o minimalnoj plaći koja je bila društveno neprihvatljivo niska (543 KM, potom 596 KM). Tek krajem 2024. godine, pod pritiskom akutnog nedostatka radne snage – uzrokovanog masovnim odljevom radnika u Hrvatsku, Sloveniju i Njemačku – donesena je odluka o minimalnoj plaći od 1.000 KM, koja stupa na snagu 2025. godine.

Međutim, i ovo zakašnjelo povećanje dolazi u paketu s novim fiskalnim zakonima koji teže proširenju porezne osnovice (uključujući oporezivanje toplog obroka i regresa), čime bi realna primanja radnika mogla ostati ista ili se čak smanjiti. Ovakav ishod predstavlja klasičnu igru nultog zbira unutar neoliberalne paradigme.

"Dita": Radikalni otpor i nepodmitljiva pravda

Nasuprot institucionalnim kompromisima oko minimalne plaće, borba radnika tvornice deterdženata "Dita" u Tuzli stoji kao svjetionik drugačije vrste otpora. Ova borba, koju su detaljno analizirali Arsenijević i suradnici, transcendira konvencionalne sindikalne okvire i nudi novi model političkog subjektiviteta.

Radnici "Dite" nisu se ograničili na štrajk; godinama su fizički okupirali tvornicu, štiteći strojeve i zalihe od stečajnih upravitelja i vlasnika čija je namjera bila prodaja imovine u staro željezo. Za njih tvornica nije predstavljala tek "radno mjesto", već oikos – dom, stanište i izvor života. U trenutku kada su sistemske institucije (pravosuđe, politika, policija) djelovale u korist "investitora" koji su provodili destrukciju tvornice, radnici su vlastitim tijelima branili društvenu imovinu. Taj čin, definiran kao "Protest za proizvodnju", dokazao je da je moguće suprotstaviti se logici "akumulacije oduzimanjem posjeda". Umjesto prihvaćanja nametnute uloge "tranzicijskih gubitnika", uspjeli su ponovno pokrenuti proizvodnju (poznati deterdžent "3D" i dr.), demonstrirajući da tvornica može funkcionirati i bez tajkunske uprave.

Arsenijević ističe koncept "nepodmitljive pravde" koji su radnici artikulirali. Riječ je o pravdi koja nije tržišna kategorija, koja se ne može kupiti na korumpiranim sudovima niti ugovoriti privatnim nagodbama. To je pravda koja izvire iz fundamentalnog prava na rad i dostojanstven život. Slučaj "Dita", zajedno s pobunom iz 2014. godine, ukazuje na latentni potencijal za klasnu solidarnost koja nadilazi etničke podjele; radnici "Dite" (Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Ostali) borili su se rame uz rame, ne kao pripadnici nacija, već kao pripadnici razvlaštene klase.

Prekarizacija i neformalna ekonomija

Unatoč ovim svijetlim primjerima otpora, realnost većine radnika u BiH ostaje sumorna. Veliki udio radne snage angažiran je u neformalnoj ekonomiji, lišen zdravstvenog i mirovinskog osiguranja. Međunarodne financijske institucije i domaće vlasti ovaj fenomen tretiraju isključivo kao problem "porezne discipline", zanemarujući da je on direktna posljedica sistemske deindustrijalizacije. Fleksibilizacija zakona o radu, koju zagovara EU, u praksi legalizira nesigurnost (prekarni rad), gurajući sve veći broj ljudi u sferu povremenih i privremenih poslova bez dugoročne perspektive.

Zaključak: Budućnost "zajedničkog" nasuprot logici ekstrakcije

Sveobuhvatna analiza političke ekonomije Bosne i Hercegovine nedvojbeno ukazuje na to da zemlja nije tek "zaglavljena u prošlosti", već da se nalazi u poodmakloj fazi brutalne neoliberalne transformacije. Etno-nacionalne podjele, premda stvarne i potentne u sferi politike i emocija, u ekonomskoj sferi funkcioniraju prvenstveno kao efikasan mehanizam za raspodjelu plijena.
Proces koji David Harvey definira kao "akumulacija oduzimanjem posjeda" u BiH je dosegao svoju zrelu fazu, manifestirajući se kroz četiri ključna toka:

1. Javna preduzeća su u velikoj mjeri dekapitalizirana ili transformirana u logističke servise stranačkih kartela, što potvrđuju slučajevi "Prointer" i "Elektroprivreda HZHB".
2. Prirodni resursi predstavljaju novu granicu ekstrakcije – od nalazišta litija i srebra u Varešu i na Majevici, do riječnih tokova i šumskih bogatstava. Vlasti, uključujući i novu koaliciju "Trojka", iskazuju spremnost prepuštanja tih resursa globalnom kapitalu uz minimalnu naknadu, tretirajući vlastiti teritorij s kolonijalnom logikom.
3. Pravni sistem prolazi kroz rekonfiguraciju čiji je cilj zaštita kapitala, a ne građana, što se ogleda u ponovnoj kriminalizaciji klevete i učestalim SLAPP tužbama.
4. Međunarodni akteri (MMF, Svjetska banka) svojim politikama uvjetovanja cementiraju ovaj model, insistirajući na otplati vanjskog duga i mjerama štednje koje guše unutrašnji razvoj.

Unatoč ovoj sumornoj dijagnozi, perspektiva nije lišena nade. Otpori postaju sve vidljiviji i artikuliraniji. Pravna pobjeda Hajrije Čobo protiv multinacionalne kompanije, kao i historijska borba radnika "Dite" za "nepodmitljivu infrastrukturu života", dokazuju da građani BiH ne pristaju na ulogu pasivnih promatrača vlastitog razvlaštenja.

Budućnost zemlje ovisit će o ishodu dijalektike između dviju suprotstavljenih logika: logike privatizacije i profita s jedne strane, te logike "zajedničkog" (commons) – koja podrazumijeva neotuđivo pravo na vodu, čist zrak, šumu i dostojanstven rad – s druge strane. U tom sukobu, teorijsko razumijevanje mehanizama eksploatacije, kakvo nudi Harveyjev okvir, postaje moćno oružje u rukama onih koji traže pravednu alternativu