1616. Ne, ne radi se o humanitarnom broju Srba za Srbe za Srbe na Kosovu. Nije u pitanju ni kriptovani slogan, kao na primjer 1312. 1616 je broj (navodno tačan i provjeren) Srba za kojima se idalje traga, i to 30 godina nakon rata u BiH. Žalosno. A Bošnjake i Hrvate ko jebe?
Draško Stanivuković je čovjek performansa. Politička, a ujedno estradna, te po potrebi i reality zvijezda. Nakon marketinških igrarija i veze sa Tanjom Savić, preko bečkog bala, pa sve do danas njegov nagon ka samopromociji uopšte ne jenjava, a što je stariji njegov libido raste, pa tako dnevno pogleda u kameru minimum stotinjak puta. Njegova ubitačna narcisoidnost prelazi čak i mitološke razmjere.
Ipak, sve je to divno i krasno, sve dok njegova agitpropovska mašinerija ne počne da se igra sa istorijom. Nakon kategoričnog NE krečenju murala, jučer su u Banjaluci osvanule i stolice.
Jarko bijeki niz od 1616 stolica koji je onemogućio i ovo malo istinskih građana da se kreću centrom grada, simbolično je trebao da predstavi ukupan zbir nestalih Srba koji do danas nisu pronađeni.
Nažalost nije se zaigralo kolo, a ni muzičkih stolica. Izgleda da fali 1616 igrača.
Da li se možda, nekada, eto sasvim slučajno Stanivuković zapitao koliko je Bošnjaka i Hrvata nestalo u ratu?
Odgovor je ponovo NE, a vjerovatno ni nema toliko stolica.
Da li mu je možda, nekada, eto sasvim slučajno palo na pamet da u Banjaluci i dan danas žive ti isti Bošnjaci i Hrvati?
NE, jer za njega je Banja Luka grad otvoren za sve, sve Srbe naravno.
Favorizovanjem mrtvih, živi su dovedeni u samrtno stanje. Zašto i živjeti kada su pokojnici preči?
Da Srbi vole simboliku bijele boje, njenu djevičanski čistotu, a naročito onu etničku, ne pokazuju samo Draškove bijele stolice, već i prijedorske bijele trake. Nacizam domaće proizvodnje, koji na tlu Evrope u takvom formatu od kraja Drugog svjetskog rata do 1992. godine nikada nije viđen.
Za Bošnjake i Hrvate nema stolica, a ni mjesta, ali tu su svakako trake, jer oni ne sjedaju režimu.
Od 32 hiljada osoba koliko je proglašeno nestalima po završetku rata 1995. godine, 24 hiljade su pronađene, uglavnom u vidu nepotounih posmrtnih ostatka, razasutih po desetinama masovnih grobnica. Ostatak od 7600, za kojima se još traga sastavljen je ponajviše od Bošnjaka i Hrvata, dok srpske statistike u svoje nestale ubrajaju i sunarodanjake iz Hrvatske, pardon Republike Srpske Krajine.
Tako se na jednoj od stolica našlo i ime Bajić Ljubana, sina Stevinog, koji je nestao 30. septembra 1991. godine u Petrinji.
Svoje ime na stolici nije, niti će dobiti Purković Aiša, kao ni Hamulić Enes, a ni Prgomet Mato, a svi su oni jednako nestali kao i svih 1616 Srba i sve ih je kao nestale evidentirao Glavni komitet Crvenog krsta BiH. Njihova nestalost nije ista kao srpska. Srbin kada nestaje, on nestaje nestalije od Bošnjaka i Hrvata, barem u Banjaluci.
