Istorija Bijelih traka nije usko vezana za krvavu 1992. godinu kada su srpski nacionalisti počinili talas zločina nad Bošnjacima i Hrvatima u Prijedoru i okolini. Bijele trake 1992. godine bili su zločinački odgovor na zločin koji su ustaše počinile u Prijedoru nad Srbima 1941. godine. Ali, isto kao što su ustaše ubijale čitav jedan narod, tako su i srpski nacionalisti u Prijedoru 1992. godine krenuli sa ubijanjem Bošnjaka i Hrvata, ne mareći ko je ko, pa su tako ubijali i djecu. Koja je razlika između njih? Apsolutno nikakva. Upravo je to bio jedan od razloga zašto su Srbi, Hrvati i Bošnjaci grada Prijedora išli u partizane, kojih u talasu nacionalističkih zločina sa sve tri strane u bratoubilačkom ratu 90-ih nije bilo, pa otuda nije bilo nikoga da spriječi zločine nad civilima.

Tokom Drugog svjetskog rata u Prijedoru bijele trake sa pečatom NDH nosile su ustaše, kao i neki hrvatski i bošnjački civili koji su im pomagali u pronalaženju i identifikaciji Srba, kao znak raspoznavanja i dozvolu za kretanje tokom Ilindanskog pokolja 1941. godine kada je u opštini Prijedor ubijeno oko 1500 ljudi. Neki Srbi su na ruku stavljali samo bijelu traku, ali pošto na traci nije bilo pečata NDH bili su odmah hvatani i na mjestu likvidirani.

Gotovo 50 godina kasnije srpski nacionalisti su odlučili da se osvete tom ustaškom zločinu na sasvim ustaški način. Stvar je bila jasna - nosili ste trake 1941. godine, nosićete ih opet. Samo ovaj put bijele trake nisu nosile ustaše i njihovi saradnici koje su partizani baš tada osudili na smrt, nego će ih nositi svi Bošnjaci i Hrvati. A pošto je u uskom umu nacionalističkog zločinca generalizacija glavni metod ''spoznaje'' svijeta onda je jednostavno staviti znak jednakosti između zločinca i heroja, fašiste i partizana, odrasle osobe i djeteta, novorođenčeta i starca, političkog birokrate koji odlučuje sudbinu i radnog čovjeka koji nema nikakve moći - samo je jedna odrednica bitna - da li si druge vjere i nacionalne pripadnosti. Ako jesi ideš pod nož. U tom času istorija je dokazala da između ustaše i četnika nema nikakve razlike, pa kao što je nije bilo ni 1941. tako je nije bilo ni 1992. godine.

Ali dželati Vojske Republike Srpske i Kriznog štaba Opštine Prijedor nisu išli tako direktno kao ustaše. Oni su na mudar i podmukli izdali naredbu da nesrpsko stanovništvo na svojim kućama stavi bijelu zastavu ili bijelu plahtu, a oko ruke svežu bijelu traku, te će na taj način iskazati svoju lojalnost prema novoj srpskoj republici. Rečeno im je da to učine kako bi ih vojska i policija mogli zaštitit tokom pretresa i kako se ne bi smatrali neprijateljima koji se na ovaj način razlikuju od naoružanih ''ekstremista'', tj. hrvatske i bošnjačke vojske. Da je ovo besmislica bilo je jasno još od momenta proglašenja zajedničke republike samo srpskom. Na Radio Prijedoru kontinuirano se vrtio ovaj proglas, kao i poziv Srbima da se pridruže ''svojoj'' vojsci i policiji u potjeri za ''ekstremistima'', tj. nasilju nad Bošnjacima i Hrvatima, jer u njihovim očima razlike nema. Neko će reći: ''Ali kako može biti nasilja kada je rečeno da se lojalni Bošnjaci i Hrvati poštuju?''. Da, recite to nekom Srbinu koji je pod utiskom nacionalističke propagande, kom je neki rođak ili prijatelj ubijen u naoružanom obračunu nacionalističkih bandita i kome se kontinuirano govori da tamo neki Bošnjaci i Hrvati žele da ga ubiju.

Pritom, šta je sa Srbima koji nisu lojalni srpskoj republici ili koji se protive datoj vlasti? Hoće li i oni biti predmet nasilja? Ili se po automatizmu shvata da su svi Srbi uz tzv. srpsku republiku i nacionalističku vlast samo zato što su Srbi pa nije potrebno da i oni istaknu bijelu traku kao znak lojalnosti i slobode kretanja?

Slučaj je sljedeći: ukoliko ne stave bijelu traku na ruku i zastavu na svoj dom, a u pretresu policija zaključi da se radi o ljudima bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, biće proglašeni ''ekstremistima'' i ubijeni; ukoliko stave bijelu traku i zastavu na svoj dom svi će znati da su oni Bošnjaci i Hrvati, a prema kojima se uveliko stvara neprijateljski nacionalistički narativ, te će ih biti lako naći i ukloniti. U oba slučaja čeka ih stradanje.

Ovo se pokazalo tačnim. U Prijedoru je stradalo preko 3176 bošnjačkih i hrvatskih civila (duplo više nego Srba 1941. godine), od čega je 256 ubijenih žena i 102 djece. Kroz prijedorske logore prošlo je oko 30 000 građana nesrpske nacionalnosti, a nakon rata pronađeno je 98 masovnih grobnica.

Najmlađa žrtva je bila beba sa nepuna tri mjeseca starosti.

Istorija bijelih traka nam dokazuje da između srpskih, hrvatskih i bošnjačkih nacionalista nema nikakve razlike. Zlo je zlo kako god se ono manifestovalo. Otuda nam ovo nažalost istorijsko iskustvo dokazuje da svaka politika koja za cilj nema ravnopravnost svih naroda i društvenu jednakost svih građana vodi ka zločinu, teroru, patnji i stradanju. Tih crnih devedesetih godina nije bilo politike ravnopravnosti i društvene jednakosti. Iako su brojni građani bili protiv rata, organizovali antiratne proteste, oni iza sebe nisu imali političku silu koja bi organizovano stala u kraj ovom teroru. Tako se herojski čin oslobođenja iz rata i revolucije 1941. - 1945. vođen Komunističkom partije Jugoslavije pretvorio u zločinački čin nacionalističke okupacije i kontrarevolucije u bratoubilačkom ratu 90-ih.

Tako su se bijele trake kao simbol dželata transformisale u simbol žrtve, a dželati su ostali dželati nezavisno od bilo kakve simbolike.

''Rekoh i spasih dušu svoju.''