Bjelorusija je sve više priklonjena Moskvi zbog represivnog režima Lukašenka. Dok je u prvim godinama nezavisnosti težila integraciji sa Zapadom, od 1994. godine okreće se Rusiji, što se dodatno intenziviralo nakon invazije na Ukrajinu 2022. godine. Ova orijentacija prema Rusiji dovodi do dugoročnih problema u političkom i ekonomskom smislu.
Iako je geografski položaj ključan za vanjskopolitičko opredjeljenje države, ipak ne bismo trebali svoju perspektivu ograničiti samo na tu dimenziju. Međutim, izjava Napoleona „kažite mi geografiju neke zemlje i ja ću vam reći njenu vanjsku politiku“ implicira na veliki značaj geografije neke zemlje i bez obzira na druge dimenzije, ne bismo trebali umanjiti tu važnost. Geografska pozicija Republike Bjelorusije predstavlja geopolitičku granicu između Zapada (EU i SAD) i Istoka (Rusije). Upravo zbog njenog položaja, svoj interes u Bjelorusiji vide i Evropska unija i Rusija. Ostvarivanje saradnje s ovim akterima je nužna, ali ona je određena i političkim odlukama države, koje se mogu razlikovati od geografskih činjenica. U režimu Lukašenka – bjeloruskog predsjednika - uspostavljanje prijateljskih odnosa s mnogim zemljama Zapada je u kontradiktornosti s njegovom vanjskom politikom.
Geopolitički značaj Bjelorusije
Bjelorusija se nalazi između dva geopolitička centra moći - Evropske unije i Rusije – što joj daje geostrateški značaj. U studiji iz 2022. The degradation of belarusian foreign policy: a proposed course correction, navodi se da „geografski položaj Bjelorusije je kao prokletstvo koje, međutim, pruža i prilike i nalaže da Bjelorusija bude mjesto susreta civilizacija, a ne sukoba". Bjelorusija se, također, nalazi u najbližem inostranstvu uz Ukrajinu, Gruziju, Azerbejdžan i Kazahstan. Njena veza s Rusijom je prisutna kroz cijelu historiju postojanja. Ove dvije zemlje dijele jezik, kulturu, način života, pri čemu je ruski jezik najzastupljeniji u govoru bjeloruskog naroda i službeni je jezik uz bjeloruski.
Vanjska politika Bjelorusije
Prvi period (1990-1994)
Tokom ovog perioda, Bjelorusija je težila integraciji sa zapadnim zemljama, uspostavljajući značajne odnose sa Evropskom unijom i ratifikujući brojne međunarodne ugovore.
Drugi period (1994-2022)
Pod vodstvom Aleksandra Lukašenka, Bjelorusija je postepeno okrenula svoju vanjsku politiku prema Rusiji, uslijed pogoršavanja odnosa sa Zapadom. Lukašenko je konsolidovao vlast i usmjerio zemlju prema represivnoj autokratiji, označavajući zapadne aktere kao prijetnju.
Treći period (2022 – danas)
Od 2022. godine, Bjelorusija je postala ključni saveznik Rusije, posebno nakon invazije na Ukrajinu, uprkos međunarodnim sankcijama i kršenjima ljudskih prava unutar zemlje.
Ekonomska saradnja
S obzirom da su za Bjelorusiju najznačajniji gospodarski partneri upravo Rusija i Evropska unija, pokušavala je u tom aspektu balansirati odnose i uspostaviti status quo, a koji je u potpunosti poništen agresorskom politikom Bjelorusije prema Ukrajini i sankcijama kojima je izložena. U studiji The degradation of belarusian foreign policy: a proposed course correction se navodi da je, "poslovna strategija" bila uzimati sirovine iz Rusije, obrađivati ih i prodavati na strana tržišta“, a tome u prilog ide dužina granice koja iznosi 959 km. Međutim, politika izolacionizma i prorusko opredjeljenje utjecali su na ekonomski (ne)rast zemlje
Utjecaj Rusije
Za Rusiju, treću silu svijeta, pored SAD-a i Kine, gubitak utjecaja nad Bjelorusijom bio bi nezamislivi udarac njenom imidžu. Utjecaj ruske vanjske politike na bjelorusku politiku je očigledan, a Lukašenko je koristio tu podršku za sprovođenje svog režima. Manipuliranjem medija i posljedično građanima Bjelorusije, vladajući režim stekao je ogromnu podršku, o čemu nam govori i tridesetogodišnja vladavina Lukašenkovog režima.
Budućnost Bjelorusije
Bjelorusije je imala potencijal postati neka vrsta tranzitnog teritorija koji će povezati Istok i Zapad. Međutim, nedostatkom interesa za evropske integracije gubi taj potencijal. Okrećući se Rusiji i postavši ovisna o njoj upada u moguću zamku Rusije, a to je gubitak suverenosti. Svakako da će unutrašnje nezadovoljstvo u jednom trenutku kulminirati žešće nego 2020. godine, a Bjelorusija će morati stvarati nove strategije kako bi se izvukla iz trenutno veoma teškog položaja koji će zasigurno odrediti dugoročni položaj Bjelorusije – kao tampon zemlje (ukoliko dođe do promjene postojećeg režima) ili zemlje predate u velikoj mjeri Rusiji.
