''Bio je kod nas poslije rata nemoj tako''

Bono Vox, frontmen grupe U2, već decenijama se pozicionira kao glas savjesti, borac za mir i ljudska prava. Na svjetskim pozornicama nastupa s govorima punim fraza o nenasilju, solidarnosti i pravdi, gradeći imidž globalnog humaniste. Međutim, kada se ogoli taj sloj moralnog autoriteta, dolazi se do neugodnog zaključka: Bono koristi tragedije i tuđu patnju da bi izgradio vlastitu reputaciju i profit, dok istovremeno sudjeluje u poslovnim aranžmanima koji ga direktno povezuju s institucijama umiješanim u ratne zločine. Primjer Bosne i Hercegovine to jasno ilustrira. Tokom rata devedesetih, Bono je rado istupao kao “zapadno glasilo” naših tragedija, evocirajući slike patnje i razaranja. Njegova retorika donosila mu je simpatije publike i učvrstila poziciju moralnog arbitra u očima zapadnih medija. No, iza tih istupa krili su se prije svega PR-potezi, pažljivo usmjereni na jačanje imidža U2 kao “angažovanog” benda, dok je stvarni učinak na žrtve i bosansko društvo ostao zanemariv. Tragedija Bosne postala je alat u promociji, još jedan motiv iskorišten da se prodube mit i aura oko frontmena, bez dugoročne odgovornosti i bez istinske solidarnosti. Na taj način, Bono je pokazao obrazac koji će pratiti kroz cijelu karijeru: selektivnu empatiju i angažman tek onda kada mu je od koristi za izgradnju brenda.

Novi ratovi kao gorivo za stvaranje mesijanske figure u vidu Bono Voxa

Kada se radi o palestinskom pitanju, Bono Vox već godinama bira šutnju. Dok međunarodne organizacije, aktivisti i brojni umjetnici jasno govore o izraelskom aparthejdu i genocidu nad Palestincima, frontmen U2 odlučuje se za sigurnu neutralnost. Ta šutnja nije slučajna, Palestina je “nezgodno” pitanje koje ne donosi aplauze zapadnih elita, a Bono odavno bira one bitke koje mu učvršćuju imidž, a ne one koje traže dosljednu hrabrost. No, u slučaju Palestine, on nije ostao samo na šutnji. U oktobru 2023. godine isplivala je informacija da Bono i njegov kolega The Edge direktno profitiraju od izraelskih ratnih zločina. Kako je izvijestio novinar David Cronin, njih dvojica su zaradili milione prodajom svog udjela u dublinskom hotelu The Clarence. Kupovinu je finansirala britanska podružnica Bank Leumi, izraelske banke duboko umiješane u kolonizaciju palestinskih teritorija i uvrštene u UN-ovu bazu firmi koje profitiraju od okupacije i ilegalnih naselja. Prema Četvrtoj ženevskoj konvenciji, nasilna okupacija i pripajanje teritorije defakto predstavlja ratni zločin. Dakle, dok Bono s bine propovijeda mir i nenasilje, istovremeno zarađuje na poslovima koji jačaju infrastrukturu izraelskog aparthejda.
Paradoks je postao još očitiji kada je U2 posvetio koncert žrtvama napada 7. oktobra 2023. godine, ponavljajući narativ bez ozbiljnih dokaza o masovnim ubistvima civila koje je Zapad pripisao Hamasu. U međuvremenu, navesti ću primjer istrage Vijeća za ljudska prava gdje je ukazano da je izraelska vojska otvorila vatru na vlastite civile kako bi opravdala daljnju eskalaciju rata. Bono, također, nije ni jednom riječju spomenuo više od 64.000 Palestinaca ubijenih od 7. oktobra do danas – žrtava koje ne spadaju u okvir zapadnih političkih interesa, pa stoga ne nalaze mjesto u njegovom “humanističkom” diskursu. Tek 10. augusta 2025. U2 se napokon oglasio u znak podrške Gazi, reakcijama i pažljivo biranim riječima koje su bile mlake ili otvoreno neutralne. Komentar u medijima najbolje je sumiran rečenicom irskog Independenta: “Too little, too late” - sa velikim zakašnjenjem i premalo iskreno da bi značilo nešto značajno. Taj zakašnjeli gest više je ličio na pokušaj spašavanja reputacije nego na iskreno zauzimanje stava, čime je još jednom potvrđeno da je Bonov humanizam selektivan, kalkulisan i vođen interesom.

Obrazac karijere – humanizam kao brend i nešto in

Ovo nije izolovan incident. Bono je godinama pažljivo gradio svoj brend globalnog aktiviste upravo kroz kontrolisani PR. Njegova strategija uvijek slijedi isti obrazac: pojavljivanje na konferencijama s političarima i milijarderima, gdje se prikazuje kao most između elita i ''malog čovjeka'', humanitarne kampanje koje proizvode daleko više medijskog dima nego stvarnih promjena, te stalno poziranje u ulozi moralnog autoriteta. Upravo taj ''humanista Bono'' pretvorio je humanitarni rad u robu, a tuđu patnju u alat za vlastiti imidž i finansijski profit.
Posebno je indikativan njegov angažman oko ratova i siromaštva u Africi. Bono se često predstavljao kao glas zemalja trećeg svijeta, organizujući velike kampanje i medijske spektakle koji su u zapadnoj javnosti djelovali moćno i plemenito. Ipak, afrički intelektualci i aktivisti su godinama ukazivali da su te akcije bile površne i paternalističke, više namijenjene da zadovolje savjest zapadnjačke publike nego da donesu realne, sistemske promjene, nešto slično što je radio i kod nas. Umjesto da se bavi kritikom imperijalizma, eksploatacijom resursa i ulogom zapadnih korporacija i banaka u održavanju sukoba i siromaštva, Bono je birao sigurne teme i rješenja koja se uklapaju u agendu globalne elite. Time je ne samo skupljao jeftine poene na tuđoj tragediji, već i pomagao da se održi status quo.

Zaključak

Bono Vox nije mesijanska figura i neko ko ima empatiju prema žrtvama, već ratni profiter u širem smislu - figura koja koristi tragedije i tuđu nesreću da izgradi vlastitu reputaciju. Njegova šutnja o Palestini, kontradiktorni poslovni potezi, selektivna empatija u Bosni i licemjerni angažman u Africi jasno ukazuju na isti obrazac. On je primjer kako je moguće propovijedati mir i pravdu s bine, a istovremeno se obogatiti kroz poslovne aranžmane i simboličke geste koje služe samo održavanju vlastite slave. Bonov humanizam nije stvarna borba za pravdu, to je marketinški brend, pažljivo izgrađen na krvi i suzama drugih.