Veznici koji su već 80 i više godina lingvistički simboli prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a u Mrkonjiću, te oštre zime 1943. godine.



Danas će se i, i, i i ni, ni, ni ponavljati kao brzalice u ordjnaciji logopeda, patriote svih agregatnih stanja i samoopredjeljenja uživaće u mezi i jeftinom vinu na račun građana, slaveći mudrost svojih predaka.

Već 26. 11 odnosno sutradan ujutro shvatićemo da je zemlja tu, ali da države na toj zemlji nema.

Partizani hvala vam!

Da, upravo su ti mrski partizani svojom propišanom krvlju, amputiranim udovima i podizanjem ruku ovjerili državnost Bosne i Hercegovine, bez i najmanjeg teritorijalnog ustupka. Tako je očuvano postojanje države u sklopu nove, federativne republike.

Crveni zločinci su potom, kroz malo manje od dvije godine oslobodili kompletnu BiH, gazeći pantljičaru fašizma koja se spretno uvukla u organizam kompletne Jugoslavije.



82 godine kasnije, od tekovina antifašizma ostala su udruženja učesnika NOB-a na samrti i jednokratke salve zahvalnosti na svakih godinu dana. Počevši sa 1990. godinom na vlast su došli ušminkani fašisti, sa idejom da rasparčaju BiH na što sitnije komponente.

82 godine bez jasnog identiteta:

Prije 4 dana obilježili smo, makar na 49% teritorije i godišnjicu jednog drugačijeg zasjedanja, onog dejtonskog.

Između te dvije godišnjice ili prema i, i ,i formuli: obljetnice/годишњице, građanstvo u našoj zemlji (ako je takva grupacija ikada i postojala) nije iznjedrila dovoljnu količinu svijesti o tome šta sama državnost znači i koliko je pogrešno nuditi ekskluzivitet prisvajanja države samo jednom od njenih naroda.

Aspiracije velikohrvatskih i velikosrpskih nacionalista jednako su štetne kao i ambicije onih malobošnjačkih.

Najveća, barem dosadašnja posljedica mahalske politike u Bošnjaka, jeste sam naziv za etničku grupu, čijom je reaktuelizacijom ugušena mogućnost da se pod okrilje zajedničkog, nacionalnog identiteta ravnopravno uvrste i svi oni Nesrbi i Nehrvati, koji su istovremeno i Nemuslimani u etničkom pogledu.

Država u nestajanju:

Kurakao, nekadašnja nizozemska kolonija kvalifikovala se prvo svjetsko fudbalskog prvenstvo u svojoj istoriji. Polunezavisni su tek od 2010. godine, stoga se otvoreno može reći da se radi o državi u nastajanju, koja prolazi kroz rane godine puberteta hrleći ka punoljetstvu.

Zajebimo Kurakao, lako je njima kada su ex kolonija jedne stabilne države, kao što je Nizozemska.

I mi smo kolonija, ali naš je protektorat u rukama odbačenog njemačkog diplomate i njemu nadređenih birokrata iz zemalja članica PIK-a.

Iako smo premašili tridesetu, po postdejtonskom kalendaru, ali i hiljaditu na lenti vremena tvrdokornih patriota, za Bosnu i Hercegovinu se idalje ne može reći da je država, barem ne u punom smislu te riječi. Idalje nas svrbe mliječni zubi šovinizma, a nismo se odvikli ni od sranja u pelenu.


Nju, famoznu zemlju tisućljetnu, jednu i jedinu, stalnu gošću ofucanih predizbornih parola možete vidjeti veoma rijetko, samo u prolazu i to onda kada je napuštate. Ugledate za trenutak njene obrise, nejasnu izmaglicu postojanja u zastavi na metalnom stubu i grbu na uniformi graničara, te možda u pasošu, naravno ukoliko ne koristite dokumente Srbije ili Hrvatske, a živite u BiH.



U većini drugih segmenata života, naročito u manjem entitetu, država mutira u fantoma, stidljivu pojavu koja bježi od sebe, ali i od onih koji za njom tragaju.

Nacionalni prioriteti:

Kada bi 25 i kusur hiljada bosanskohercegovačkih duša sa stadiona Ernst - Happel bilo jednako zainteresovano za političke promjene koliko za fudbal, život u BiH bi zasigurno izgledao drugačije.



Ali ne, fudbal je bitniji, jer ipak se radi o drugoj najvažnijoj stvari na svijet, a država u našem slučaju svakako nije na prvom.
Ni ne treba da bude, jer bismo onda zašli u domen patološke privrženosti domovini koja je već sama po sebi stanje psihičke poremećenosti, što je i stav Ericha Fromma, a ne samo mene.

Uz fudbal i prirodne katastrofe, ali i teška oboljenja stvar su nacionalnog prioriteta.

Uzmimo kao školski primjer tragediju u Jablanici.

Za svega sedmicu dana pošlo nam je za rukom da zajedno sa komšijama, susjedima i bijelosvjetskim prijateljima sakupimo nekoliko desetina miliona eura, da se dobrovoljno organizujemo u akcijama čišćenja, te da obezbijedimo smještaj za unesrećene.
Aferim. Sve su to čari domicilnog merhametluka, koji je više genetski element nego li pitanje nužde.
Ipak, na takvim primjerima vide se i obrisi obrnute psihologije.



Za nas kao zajednicu važnije je da podmetnemo sopstvena leđa, nego da istim žarom, jedinstvom i organizacijom mijenjamo svakodnevnicu uslovljenu političkom situacijom.
Politika je često apstraktna i komplikovana, ali samo onoliko koliko joj sami dozvolimo da bude takva.
Zbog generacijsko - kolektivne nezainteresovanosti za istu, nogomet, masovne nesreće i vaskolike boleštine ostaće nacionalni prioriteti.

Prohujalo sa ZAVNOBIH - om:

Od tog 25.11.1943. godine do danas nijedan drugi trenutak u istoriji Bosne i Hercegovine nije jednako važan, osim naravno 1. marta.
Ono što iz oba događaja nismo naučili jeste da je uprkos stranim interesima i aktivnostima domaćih veleizdajnika, idalje sve u rukama naroda.

Puškom ili olovkom, metkom ili listićem, u svakom slučaju imamo pravo, ali i obavezu da sami odlučujemo o sopstvenoj sadašnjosti, prošlosti i budućnosti.

Realnost takvu mogućnost uvijek ostavlja otvorenom, ali upravo je ta promaja (inače naš tradicionalni dušmanin) sa sobom odnijela tekovine antifašizma i narodnog odlučivanja, jer ponuđene mogućnosti ne koristimo na adekvatan način.


Smrt fašizmu ili antifašizmu, provjeriću sa Skakom.

Sretan nam Dan državnosti!