Veliki pozdrav dragi čitaoci, javlja se babuka svih kolumni – Frenkoza. Iza nas je još jedna turbulentna i prezanimljiva sedmica. Tenzije, prijetnje, osude, zatvor, protesti, kriza, prepucavanja, i sve to upakovano u nekoliko sati naše svakodnevnice. I onda nek’ mi neko kaže kako je život u Bosni i Hercegovini dosadan. To što mi proživimo u par dana, druge države ne prođu ni za godinu. I to što bi u drugim državama izazvalo pad vlasti i bila tema mjesecima, kod nas već sljedećeg dana bude zaboravljeno i zamijenjeno novim skandalima i tenzijama. Ali polahko, to već sve izgleda kao da gledamo reprizu. Jer uvijek je isto. Dodik se zaleti, počne da prijeti, a onda nakon par sati ubaci u rikverc, i za sto osamdeset stepeni promijeni priču. Ujutru rat, a navečer poziv na pomirenje. Koliko puta je bio najavljen referendum, pa ništa!? Najavljena blokada, pa ništa. Pitanje je samo kako ljudi i dalje vjeruju tim praznim riječima!? Ali i to se mijenja; skupovi sve manji, a na snimicma skoro pa da nema osobe ispod četrdeset godina. Većinom dolazi stranački kadar, i oni koji moraju. Oni koji su tu za dnevnicu i sendviče, i oni koji bi inače dobili otkaz da ne dođu. Mladi su u međuvremenu u Sloveniji, Austriji i Njemačkoj, i gledaju sve to preko portala i društvenih mreža.

Kao što je bilo zanimljivo pratiti sva ova dešavanja zadnjih dana, biće uzbudljivo dočekati i kraj priče. Oko političara se polako steže obruč. Sankcije su zatvorile brojne firme, plate kasne i sve teže postaje održavati sistem. Koliko god političari bili moćni, i u javnosti se predstavljali kao nedodirljivi, niko nije imun na pritiske. A pritisci i stres utiču na zdravlje. Svi oni moraju navečer leći u krevet, a miran san postaje luksuz. Onda se pitamo: zašto ti ljudi to rade sebi!? Zašto Dodik ne bi prihvatio svoju kaznu, otplatio godinu zatvora, povukao se iz politike i ostatak života proveo na vikendici u Laktašima!? Nekom bi ovaj scenario bio idealan. U narodu bi bio istovremeno i heroj i žrtva jer ga je smijenilo „Sarajevo“ i primoran je da se povuče. Na njegovo mjesto bi mogao postaviti nekog lojalnog nasljednika, voditi miran život i trošiti pare koje je prije sankcija prebacio na Kipar. Malo do Beograda, malo do Moskve i tako u krug.

Kao što rekoh, neko bi to vidio kao savršen “way out”. Ali ne i naši političari. Jer valja se sad odreći moćne pozicije. Onda nema više poštovanja, tapšanja i grljenja, nema policijske pratnje i helikoptera. A možda neko sutra iz opozicije odluči da mu se sveti i politički progoni. Sve su to rizici i mane običnog života. Ali ja mislim da većini moćnika to nije problem. Svi oni su napunili račune, i financijski su osigurani za tri života. Najteže se odreći pozicije. Ljubav prema svemu vene. Prema materijalnim stvarima, prema ljubavnom partneru, pa čak i prema rođenoj djeci. Samo ljubav prema moći konstantno raste. Ta ljubav ne vene, niti opada. Čovjek postaje proklet i želi samo više. Sjetim se filma “Wall Street: Money never sleeps” sa legendarnim Michael Douglesom koji glumi Gordon Gekka, pohlepnog brokera koji zbog svojih malverzacija završi na dugogodišnjoj robiji. U filmu je kultna scena kada Shia Labouf zaustavi Josh Brolina i upita ga: “Koja je cifra novca koju bi tražio da se povučeš?”, a Brolin kratko zastaje kao da smišlja broj, a onda diže pogled i sa osmijehom odgovara: „Moj cifra je: više!“