Veliki pozdrav dragi Plenumaši, vaš najdraži online babuka je tu sa novim tekstom. Da li ste vi, kao i ja, u zadnje vrijeme nervozni, ljuti i napeti? Da li vam dođe da razbijete mobitel ili laptop? Meni te misli dođu skoro svaki dan. Dvije godine pratimo vijesti iz Gaze i osjećamo se tako mali i nemoćni. Masakr za maskarom, a svijet se i dalje okreće. I svaki put kad se desi novo krvoproliće, pomislim: “E sad je dosta, sad svjetski lideri moraju reagovati!”. A onda prođe dan i svako nastavi svojim poslom. Ubijaju se novinari, djeca umiru od gladi, stradaju doktori i civili, i nikom ništa! Kako je to moguće!? Kako ljudi vide sve to što i mi vidimo i nemaju potrebu da reaguju!? Svi ti silni moćnici i lideri koji pređu preko takvih vijesti kao da su u pitanju sportski rezultati, a ne ljudski životi. Jedini logični zaključak je da ti ljudi u grudima nemaju srce nego kamen. Kako drugačije opisati ljude kojima je ubijanje djece normalno? Moje naivno razmišljanje je da svijet u ovakvim situacijama treba da stane, ali ne, sve se nastavlja odvijati kao da je obični utorak. Isto kao što je većina zločinaca, koji su ubijali našu djecu devedesetih, danas na slobodi, tako većina cionističkih zločinaca neće vidjeti ni dan suđenja, a kamo li zatvora. No, ja kao vjernik znam da će biti jedno suđenje koje neće niko izbjeći. I to je ono što mi daje barem trunku mira. Zamislite da nije tako! Zamislite da će svi ljudi jednog dana samo postati prašina, nestati u mraku i nikad neće odgovarati za svoja djela. Kakav bi to nepravedan život bio!?

Ako osjetite nelagodu i sramotu uživajući u svakodnevnim sitnicama, onda znate o čemu pričam. To je znak da još imate empatije u sebi. Kako da uživamo u muzici, moru, hrani, slikajući se za društvene mreže, dok djeca u Gazi kupe prosuto brašno sa zemlje? Mene je sramota. Sjećam se trenutka kada je jedan hodža, koji svakog petka drži govor prije molitve, umjesto uobičajenog dužeg predavanja, samo kratko rekao: “O čemu da pričamo dok djeca u Gazi ginu, a svijet nijemo posmatra!?“

Slično se osjećaju i moji prijatelji u Srbiji. Festivali propadaju, koncerti se otkazuju i sve gubi smisao. Samo oni najlojalniji režimski ćaci-kolaboratori se prave kao da je sve uredu. Oni će, kao u Titaniku, svirati i dok brod bude tonuo. I što je najgore, ja ih razumijem. I ja bih najradije da su nam najveće brige opet one svakodnevne sitnice kada se svijet činio više normalnim. Ne bih imao ništa ni protiv naših političara i njihovih prepucavanja i kvazi kriza. Hoćemo li u EU ili nećemo, koliki će nam biti budžet i slične gluposti. Čak bih bio spreman za novu karantinu i novi corona virus; i to bi bilo bolje od ovoga što imamo danas. Tada smo bar svi bili u istom brodu i čitali iste vijesti. Je l’ virus stvarno opasan, jesu li vakcine efikasne i kada ćemo konačno skinuti maske? Ali ne, sada smo u novoj realnosti, “the new normal”, kao što kažu Ameri. A ta realnost je, sa jedne strane crveni tepisi, kokteli, influenceri koji reklamiraju skupe restorane, a sa druge strane, par stotina kilometara dalje, ljudi ginu pod dronovima.

Sjećam se da sam na početku ukrajinskog rata pomislio, rat!? Opet? U 2022. godini? U Evropi? Pa zar nismo prevazišli taj koncept!? Zar nismo sazrijeli dovoljno i shvatili da je rat loš!? Zar ne bi trebali raditi na nekim letećim kolima i kolonizirati Mars!? Ma jok, mi ćemo tehnološke izume koristiti kako bi vodili još krvavije ratove. I umjesto luksuznog hotela na Marsu, političari pričaju kako bi Gazu pretvorili u “beach front property“. Ma jašta brate, samo ruši! Pravi svjetleće nebodere na dječjim kostima i masovnim grobnicama. Ne bi im bilo prvi put da otimaju zemlju starosjedioca i na njoj grade svoju državu. Imaju oni patent za to i uhodani su. A mi ćemo u međuvremenu postavljati snimke ranjene djece na društvene mreže, razbijati mobitele i čekati naš red.