Ostati ili ne ostati pitanje je sad:

Nije više čak ni pitanje, već podpitanje: Kad?
Da li sačekati još jedne izbore, pa se nadati godinu dana ili što prije upakovati kofer, gurnuti pasoš u džep i zamotati sendviče u fišek.



Mladima se nude samo dvije opcije, a od koga je i to je previše: Ili podaništvo ili odlazak. Treća koju mogu da odaberu, ali je stvaraju sami je borba. Borba za sebe, porodicu, društvo, budućnost, borba protiv sistema. Kao što nijedna bitka ne traje vječno, ne traje ni ova između mladih i svih onih kojima opstanak samoubilačke svakodnevice odgovara. Svako se barem jednom zapita: zašto? zbog koga? zbog čega? do kad? za čije babe zdravlja?
Vrijedi li život u ovoj državi sopstvenog života?

Mir, mir, mir - niko nije kriv:

Omladinska politika i pristup osobama koje će graditi sutrašnjicu u praksi ni ne postoji. Počnemo li od obrazovanja, preko sporta, pa do zapošljavanja, rijetki potezi kojima se život mladih olakšava i poboljašava zapravo su samo posljedice, za neke možda čak i greške, ali svakako ne i sistematski koraci i jasno definisani potezi.
Maćehinskim i očuškim pristupom prema djeci naše zemlje, budućnost naše budućnosti gurnuta je u govna. Koprca se, batrga, krklja, a i pored napora nekolicine nevladinih organizacija i nezavisnih udruženja građana, mladi koji su svjesni dužnosti da se sadašnjost kroji radi budućnosti čine malu, zatvorenu, skoro pa ništavnu grupu. U stadu prepunom zalizanih fićfirića i predekoltiranih cajki, mjesto za zdravk razmišljanje ili razmišljanje uopšte popunjeno je nasušnom glupošću.

Pomenuti će pod skutama partijskih kadrovika lako pronaći svoje (radno) mjesto, stan i auto pod Suncem, oslanjajući se samo i isključivo na podobnost, a po potrebi i na etnički ključ.

Primjera je mnogo, čak i previše, a upravo je učestalo pojavljivanje imena i prezimena (ne)diplomiranih frizerki, srednjoškolskih čakijaša, stranačkih idolopoklonika i dobrih unuka, dio odgovornosti koji za loš položaj mladih snose mediji.

Jednako kao i gore navedeni, mladi su i naši paraolimpijci, plivači, teniseri, aktivisti, robotičari, programeri, naučnici, matematičari i mnogi drugi uspješni mladi ljudi koji se spominju čisto reda radi. Prilog ili tekst o njima nije obavezan jer ne donosi klikove i preglede, njihov pomen je sadaka redakcijskih moljaca, uštogljenih urednika i pohlepnih finansijera.

Većina odgovornosti ipak odlazi na pleća političara, ako ni zbog čega, a onda zbog toga što jednom kada sjednu u fotelju, guzicu ne miču po 20 godina. Iz udobnosti mandata upiru prstom u omladinu ibreteći se nad lošim poslom koji su uradili roditelji. Traže krivce među nevinima, a nevine proglašavaju krivim, tobož brinući o budućnosti zemlje.

Kriva je muzika, krivi su trendovi, krivi su telefoni, promaja, strani plaćenici i domaći izdajnici, ali nikako funkcioneri. U priči o krivici, oni su sudije kojima niko neće suditi, jer za suđenje stvarnim krivcima vrijeme očito doći neće.

Ne okreći se sine, ne okreći se kćeri:

Diploma u desnoj, pasoš u lijevoj ruci, a u džepu bez fige jednosmjerna karta za Njemačku ili neku drugu, veleobećanu zemlju. Allahimanet Bosno! Aufwiedersen Hercegovino!

Standardna putanja tradicionalnog hodočašća stazom boljeg života.

Majka će proliti čašu vode uz plačnu fatihu ili očenaš. Otac će mahnuti drhtavom rukom stežući kapke filovane suzama.

A gdje ćemo mi, mi koji ostajemo?
Ko o nama brine osim nas samih?