Nominalni gost na domaćem terenu:

Predsjednik Srbije samo je nominalno bio gost, jer teren je ipak bio njegov, domaći. Zlatni kavez na Andrićevom vencu u Beogradu, odnosno Novi dvor, kroz čije punačke zidove istina ne dopire do najmoćnijeg čovjeka na istočnoj obali Drine. Od četrnaest koliko je na vlasti, Vučić već devet godina boravi u rezidenciji predsjednika. Za to vrijeme uspio je da upiše na listu standardnog inventara, stalan i svakodnevna skoro koliko i stolice, police za knjige, nalivpera ili ukrasne saksije.

U Sarajevo nije došao za potrebe intervjua, naprotiv, kao pravi srpski domaćin poturdio da novinaru Mirzi Huskiću i ostatku ekipe Federalne televizije pokaže ko je gazda u kući. Njegovi rijetki prelasci prekodrinski izleti više liče na ritualna dočekivanja poglavice, nego na zvanične diplomatske posjete. Poglavniku srpskog sveta pružaju se rumeni tepisi, podbacuju žvalje pod dlanove ili mu se oko vrata vješa ordenje, sve se to naravno odvija daleko od državnih institicija i zvaničnog Sarajeva, jer davnašnjih je dana Vučić po obroncima glavnog grada kalemio mržnju, krčeći tako svoj put prema Narodnoj skupštini Srbije.
Svoj na svome, pred tuđim na njegovome, Aleksandar Vučić otpočeo je svoju poslanicu.

51 minuta i 54 sekunde:

Već na samom startu novinarsko - autokratske utakmice Mirza Huskić pokazao se kao sjajan asistent, namjestivši Vučiću dovoljan broj izglednih šansi, da se uz dobro uvježbane pokrete prikaže kao državnik, ali svakako samo u pokušaju. Zaobišao je ofsajd zamku u vidu pitanja o MOL- ovoj akviziciji većinskog udjela u Naftnoj industriji Srbije, da bi potom zaobišao štopere - stamene velike sile, a onda mu je kao ovjerenom borcu protiv globalne, antisrpske urote ostalo još samo da se pozabavi sa Hrvatima.

Zabio im je i to kroz noge, napominjući da je ranije spomenuti energetski gigant iz Mađarske ugasio rafineriju u Sisku, nakon kupovine kontrolnog paketa dionica u INA-i.

Huskić&Vučić pokazali su se kao odličan tandem i u sljedećem bloku pitanja, onom koji se odnosio na sankcije OFAC-a prema Miloradu Dodiku.
U kontranapadu, jedan od najboljih studenata prava u istoriji beogradskog Univerziteta, došao je u priliku da iznova stane na krajnji bedem srpstva, govoreći da mu se iskreno (ukoliko poznaje značenje navedene riječi) uopšte nije dopalo uvođenje sankcija, ali i da vjeruje u Dodikovu snagu.

Potom je ponovo pogodio i to u stilu slobodnog tumača Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali i samog Ustava Bosne i Hercegovine.

Vučić je sve i svja. Možda je upravo ta njegova svemoćna transcendentnost preplašila voditelja, jer je ostatak intervjua protekao u skoro potpunom, vučićevskom monologu. Svoj verbalni ispljuvak predsjednik Srbije je nastavio preslikavanjem kolektivne psihopatije Srba na Bošnjake, jer ako niste znali AV: za našu decu je i sociolog, a po potrebi i psihoterapeut. ON ili ONO je sve što vam treba, ali i sve ono što vam zatrebati neće. Nakon sociologiziranja usljedilo je uobičajeno: LAŽETE! jer se patološki lažov od svog laganja može braniti samo laganjem o tuđem laganju.

Mirza Huskić se, ni kriv ni dužan, našao pred otvorenom paljbom, trudeći se da ostane suzdržan od bilo kakve reakcije, ali i od vođenja intervjua.

U svega nekoliko hipova pokušaj razgovora postao je nesnosan, kako za gledanje (iz očitih etičkih razloga) tako i za slušanje, jer pretjerane količine propagandnog besmisla štete zdravom razumu.

Tako je Vučić za svega 51 minut i 34 sekunde odnio drugu pobjedu u nizu protiv bosanskohercegivačkih novinara. Njegova prva žrtva, prije skoro četiri godine bio je Senad Hadžifejzović, ovog puta to je Mirza Huskić.
Zaključak: sa Aleksandrom Vučićem nema razgovora ili u BiH nema novinara koji bi mogao da razgovara sa njim.


Za sada neosuđeni, četnik - volonter dobio priliku da pojasni svoje ratne dogodovštine, ali i da iznova dokaže regionalnoj javnosti da njegov kraj uopšte nije toliko blizu koliko nas u isti uvjeravaju vrli analitičari, studenti ili srbijanska opozicija. Načekaćemo se dok Srbija stasa za vlast koja nije dikatatorska, ali i dok bosanskohercegovačka javnost preraste medijske vodene ospice i prateće češanje tuđih guzica.

Bujrum Aleksandre:

Možda bi u narednim sedmicama Federalna mogla da ugosti Vojislava Šešelja, koji bi muslimane rado uputio u Anadoliju ili u njegovom slučaju Anadouviju. U ulozi gosta dobro bi se snašao i Ivica Dačić, Slobin i Mirin mali za sve zadatke i vječni koalicioni partner u svakoj zamislivoj koaliciji. Mogao bi Ivica da baca mrvice po putu od Beograda do Sarajevo, kao onomad po Titovim stazama revolucije čiji je prvak bio još kao osnovnoškolac, a u nedostatku muzičkog programa mogao bi Ivica i da pusti avaza, pa da tako jednom Miljackom razgali gledateljstvo. Ako pak njih dvojica ne budu htjeli da odgovaraju na pitanja novinara, odnosno da drže monologe, gošća ili gost bi mogla biti i Ana Brnabić, a od uredničkoj politici i kvalitetnom novinarstvu po neku pametnu bi mogao reći i Dragan J. Vučićević.

U svakom slučaju psihijatrijska elita koja čini okosnicu režima SNS-a spoj je pojava i bića neljudskog oblika bez kojih bosanskohercegovačka javnost svakako može, ali ne i bez Aleksandra Vučića.
Čipuljićki safari vodič još dugo će biti medijska opsesija, a pitanje je da li će Srbija ikada oporaviti od malignog dejstva njega i njemu sličnih.

Bujrum Aleksandre, dođi i ti nama, da ne govore zli jezici da uvijek neko naš tebi ide na noge!