Milorad Dodik ponovo prijeti otcjepljenjem Republike Srpske. Povod je isti kao i mnogo puta do sada: Mogućnost da Christian Schmidt nametne zakon o državnoj imovini. U tom slučaju, kaže Dodik, “istog časa” biće proglašena nezavisnost entiteta. Rečenica izgovorena već toliko puta da je dobar dio javnosti više i ne registruje kao ozbiljan politički incident.

Upravo u tome leži problem.

Navikavanje na sva Dodikva “otcijepljenja“

Bosna i Hercegovina godinama živi u stanju političke anestezije, u kojem prijetnje raspadom države postaju dio dnevne političke rutine. Dodik je sistematski i nekažnjeno pomjerao granice mogućeg, korak po korak, prijetnju po prijetnju, dok cijela zemlja nije došla do tačke u kojoj (još uvijek) predsjednik jedne vladajuće partije gotovo svakodnevno govori o otcjepljenju, a reakcije ostaju svedene na nekoliko diplomatskih fraza i kratkotrajnu medijsku buku.

A ovdje se odavno više ne radi o političkom folkloru.

Dodik prijetnju otcjepljenjem koristi kao osnovni mehanizam vlasti. Takva politika nema za cilj stvarno proglašenje nezavisnosti entiteta Republika Srpska. Cilj je proizvodnja permanentne krize u kojoj se društvo drži pod anskioznom tenzijom, a Bosna i Hercegovina prikazuje kao nemoguća, privremena i propala država.
Zato svaka kriza ima isti obrazac. Dodik podigne tenzije, medijski aparat SNSD-a krene u ratnu psihozu, opozicija se proglašava “izdajničkom”, Sarajevo postaje prijetnja, Schmidt u ostavci okupator, a Bosna i Hercegovina “Frankenštajn država”. Kad se atmosfera dovoljno zagrije, Dodikv režim se povuče nekoliko koraka unazad i čeka novu priliku za isti scenario.

Takva politika traje godinama, de ne kažem decenijama i proizvodi ozbiljne posljedice. Društvo se navikava na abnormalno stanje. Ljudi počinju prihvatati raspad države kao legitimnu političku temu. Mladi odrastaju u atmosferi stalne nesigurnosti i osjećaja da žive u prostoru bez budućnosti. Svaki novi talas prijetnji dodatno razara povjerenje među ljudima i dodatno cementira etničke podjele na kojima Dodikova politika opstaje.
Ipak, posebno je zanimljivo koliko se sam režim počeo zapetljavati u vlastite narative.

Dobar i loš srBski policajac

Dok Dodik danas govori o otcjepljenju i “nezavisnosti odmah”, Siniša Karan, fromalno prvi čovjek entiteta, ruskim medijima poručuje kako referendum o otcijepljenju nije tema i kako RS želi samo “autonomiju“ u okviru Dejtonskog sporazuma. Dakle, jedan dio neformalne vlasti prijeti raspadom države, dok drugi pokušava ostaviti utisak racionalnosti i političke umjerenosti.

Takav raskorak pokazuje da se iza agresivne retorike zapravo krije klasična strategija destabilizacije bez stvarnog plana šta poslije. Dodik odlično zna da entitet Republika Srpska nema međunarodno priznanje niti potporu za secesiju, nema ekonomsku snagu za takav projekat i nema političku podršku ozbiljnih država za bilo kakvo otcjepljenje.
Ali jednako tako zna da mu sama prijetnja otcjepljenjem donosi ogromnu političku korist.

Svaka nova kriza homogenizuje biračko tijelo. Svaka nova tenzija gura u drugi plan kriminal, korupciju, milionske afere i urušene institucije. Svaka priča o “ugroženom srpstvu” služi kao dimna zavjesa iza koje nestaju milijarde javnog novca i iza koje entitet Republika Srpska postaje privatizovani politički posjed uskog kruga ljudi oko vlasti.

Tu leži suština Dodikove politike.

Kad normalno nije poželjno u režiji Moskve

Jer vlast koja opstaje na strahu ne smije dozvoliti normalizaciju društva. U normalnoj državi razgovaralo bi se o ekonomiji, pravosuđu, javnim nabavkama, odlasku stanovništva i raspadu zdravstvenog sistema. Zato Dodiku treba permanentna kriza. Kriza predstavlja njegovo prirodno političko okruženje.
A iza cijelog projekta već godinama uredno stoji Moskva.

Današnji nastup ruskog ambasadora Vasilija Nebenzje u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija zvučao je kao produžena konferencija za medije SNSD-a. Napadi na Schmidta, osporavanje OHR-a, priča o “ugroženim Srbima”, zahtjevi za puštanje ratnog zločinca Ratka Mladića iz zatvora i kuknjava nad zločincem Karadžićem predstavljaju standardni arsenal ruske politike prema Bosni i Hercegovini.

Jer Rusiji odgovara svaka, ama baš svaka destabilizacija Balkana. Odgovara joj blokirana Bosna i Hercegovina. Odgovara joj prostor stalnih etničkih tenzija.
Odgovara joj svaka kriza koja može oslabiti evropski prostor i proizvesti novi sigurnosni problem u neposrednom susjedstvu Evropske unije.

Dodik u toj geopolitičkoj igri igra ulogu lokalnog, seoskog izvođača radova. Zato njegove prijetnje više ne predstavljaju samo unutrašnji problem Bosne i Hercegovine. One postaju dio mnogo šire strategije destabilizacije regiona u kojoj Kremlj koristi balkanske nacionalizme kao instrument političkog pritiska prema Evropi.

Dodik na slobodi je ključni probelm

Posebno zabrinjava činjenica da ozbiljan institucionalni odgovor gotovo ne postoji. Dodik godinama prijeti raspadom države, vrijeđa Bosnu i Hercegovinu, političke protivnike naziva “otpadom” i sistematski podiže etničke tenzije, negira genocid, sprda se sa žrtvama, a reakcije ostaju mlake i zakašnjele. Upravo u toj nekažnjivosti leži stvarna snaga njegove politike.

Jer svaka prijetnja bez posljedice postaje poziv za novu, još radikalniju prijetnju.
Britanski ambasador u Vijeću sigurnosti potpuno je precizno upozorio da retorika o secesiji predstavlja prijetnju miru i sigurnosti. Takvo upozorenje nije diplomatska fraza. Balkan je prostor na kojem su ratovi počinjali mnogo prije prvog pucnja. Počinjali su propagandom, pričama o ugroženosti i sistematskim trovanjem javnog prostora.
Upravo zato Dodikove prijetnje ne smiju biti posmatrane kao politički performans ili folklor za domaću upotrebu. Takva politika sistematski razara povjerenje u državu i proizvodi osjećaj da Bosna i Hercegovina predstavlja privremeni prostor bez budućnosti.

A društvo koje se navikne na stalne prijetnje raspadom polako počinje gubiti vjeru da normalna država uopšte može postojati. E to je Dodikv ultimativni cilj ili kako ga je onomad nazavao “beskonačna privremenost“.