Kad apsurd postane politika

Milorad Dodik, čovjek koji se već decenijama takmiči sam sa sobom u disciplini “najveći paradoks Balkana”, sada je odlučio podići spomenik apsurdu. Memorijalni centar posvećen – četnicima. Da, dobro ste pročitali. Onim istim četnicima koji su u Drugom svjetskom ratu bili nacistički i fašistički kolaboracionisti. Onim istim četnicima što su klali muslimane i Hrvate, ali i Srbe antifašiste. Onim četnicima što su isporučivali ljude ustašama, pa tako i Dodikove sopstvene pretke, koji su završili u Jasenovcu.

Ako mislite da karikiram, da preuveličavam – pitajte samog Dodika.

To je onaj isti Dodik koji je bez stida izjavio da su postojala “dva antifašistička pokreta” i da je jedan od njih bio četnički.

“Branili kuće” – Dodikova laž stoljeća

Dodik je potom javno slagao kako pripadnici četničkog pokreta nisu ratovali širom Jugoslavije nego su branili svoje kuće.

Ajmo da otvorimo historiju:
-Jesu li, “braneći kuće”, četnici u Foči i Goraždu 1942. poklali hiljade Bošnjaka i spalili sela niz Drinu?
-Jesu li, “u odbrani pragova”, bacali u jame u istočnoj Hercegovini kompletna nesrpska sela?
-Jesu li kuće branili tako što su punili logore Stara Gradiška i Jasenovac Srbima zajedno sa ustašama?
-Jesu li braneći dom ubili malog Boška Buhu (13 godina)?
-Jesu li kuću i avliju čuvali tako što su smaknuli doktora Mladena Stojanovića, ljekara i partizanskog heroja, i Ivu Lolu Ribara, vođu SKOJ-a?

Ako je to bio patriotizam, onda je izdaja postala svetinja.


Dokumenti ne lažu – četnici jesu zločinci i saradnici okupatora

Za razliku od Dodikovih bajki, postoje papiri. Crno na bijelo:

-Sporazum u Divcima (novembar 1941.): četnički komandant Kosta Pećanac potpisuje saradnju sa njemačkim okupatorima protiv partizana.

-Sporazum u Podgorici (mart 1942.): Pavle Đurišić i italijanske okupacione snage dogovaraju zajedničke operacije. U izvještaju Đurišić hvali masakre nad Muslimanima u Sandžaku i sjevernoj Crnoj Gori, navodeći “oko 1200 ubijenih žena i djece, 8 sela spaljenih” (arhiv AVII, Beograd).

-Dražino priznanje: U pismu iz 1943. Mihailović priznaje: “Dio naših jedinica bio je u otvorenoj kolaboraciji sa Italijanima” (dok. Zbornik NOR-a, tom XIV).

Dakle, ne pričamo o “mitovima”. Pričamo o potpisanim ugovorima, izvještajima i priznanjima.


Dokumenti ne lažu – četnici lažu

Sam Draža Mihailović, vođa tog “drugog antifašističkog pokreta”, priznao je da mu je dio jedinica bio u otvorenoj kolaboraciji sa italijanskim fašistima i njemačkim nacistima. Postoje pisani sporazumi, ugovori i izvještaji u kojima četnici obećavaju Nijemcima i Italijanima “mir na terenu” u zamjenu za oružje i hranu.

Primjer? U julu 1942. četnici potpisuju sporazum sa italijanskim okupacionim vlastima u Crnoj Gori, obećavajući borbu protiv partizana u zamjenu za zaštitu. U isto vrijeme četničke jedinice u istočnoj Bosni zajedno sa ustašama sprovode pokolje nad bošnjačkim stanovništvom.

Ali Dodik će vam reći – to su sve “mitovi”. On će, bez imalo srama, reći da su to ljudi koji su “branili svoje kuće”.


Jasenovac: Ironija koja boli

Najtragičnija ironija Dodikovog pokušaja rehabilitacije četnika jeste činjenica da je i njegova porodica stradala u Jasenovcu. A ko je pomagao ustašama da pune logore? Upravo četnici. Dio potkozarskog stanovništva, među njima i Dodikovi, izručen je ustašama zahvaljujući četničkoj izdaji.

Dakle, Dodik danas podiže Memorijal u čast onih koji su njegove najbliže predali Pavelićevim ustaškim koljačima. To je politički i moralni auto-kanibalizam.

Memorijal zločina, a ne sjećanja

Ako ikada bude sagrađen, Dodikov Memorijal neće biti spomenik herojima, nego koljačima. Neće biti centar za pamćenje, nego za zaborav. Biće to pokušaj da se mrtvima još jednom presudi, da se laž zakuca u kamen, da se kolaboracija pretvori u patriotizam.

Biće to najveći hram laži na Balkanu – mjesto na kojem će žrtve biti još jednom ubijene, ovaj put ideološki i simbolički.


Dodikova logika i savremena politika

Zašto to Dodik radi? Zato što mu u savremenoj politici trebaju mitovi, a ne istina kako bi odtao na poziciji moći u narodu. što nam puno govori i o četnifikovanom narodu.

Jer antifašizam, onaj stvarni, partizanski, univerzalni, ne uklapa se u Dodikovu etno-nacionalističku matricu. Dodiku trebaju “naši fašisti” koje će prefarbati u patriote. Treba mu lažni kontinuitet kojim će povezati zločince iz 1940-ih sa zločincima iz 1990-ih.

Nije slučajno da se u Dodikovoj retorici stalno provlače rečenice o “dva antifašizma”, “dva narativa”, “dva sjećanja”. Jer kad izjednačite koljača i žrtvu, onda sutra možete tvrditi da i u Srebrenici “postoje dvije istine”.


Epilog: spomenik izdaji

Zato, Milorade, prije nego postaviš kamen-temeljac svom Memorijalu, moraš znati: to neće biti spomenik historiji, nego spomenik izdaji. To neće biti spomenik pravednima, nego spomenik kolaborantima. To neće biti mjesto istine, nego tvornica laži.

I moraš znati još nešto: koliko god spomenika gradio, koliko god laži uklesao, dokumenti ostaju. Svjedoci ostaju. Imena žrtava ostaju. I ostaje istina da su četnici bili kolaboracionisti, da su činili pokolje i da su predavali komšije u ruke ustašama.

Tvoj Memorijal će možda niknuti, ali će vječno biti obilježen kao spomenik sramoti i dokaz da u Republici Srpskoj vlada laž kao jedina istina.