Prijetnja upakovana u cinizam

Ta rečenica je mnogo više od ispada. To je prijetnja. Otvorena, opasna, mučka prijetnja.
Kada Dodik izgovori da “nekom u Srebrenici ne fali dlaka s glave”, to u njegovom vokabularu znači: „Za sad.“, a mnogima fali i glava.
Ko ne vjeruje neka ode do Potočara.
Jer on zna, kao i svi mi, da je Srebrenica za nacionaliste postala ideološko bojište, mjesto simboličkog poraza kojeg pokušavaju prepraviti riječima, lažima, prijetnjama.
Zato je pomenuti Srebrenicu – i dijete žene koja sudi po zakonu – zapravo ubaciti narečenu metu u etar. Baciti ime u grotlo mržnje.



U zemlji u kojoj pravda spava u mračnom ormaru, a politika paradira u sudnici kako hoće, jedna žena se usudila da radi svoj posao kako valja. Zove se Sena Uzunović. Sutkinja Suda Bosne i Hercegovine. Jedna je od rijetkih koja nije poklekla pred političkim pritiscima, prijetnjama i prijetvornim političkim instrukcijama sa svih strana. I zato je – meta.

Njen “grijeh“?

To što sudi po zakonu, a ne po nacionalnom ili političkom ključu. To što je podsjetnik da još uvijek postoji mogućnost pravde u ovoj zemlji, makar i u tragovima. I zato Milorad Dodik, čovjek kojem se vlast pretvorila u bolest, mora da je retorički razapne – kao simbol svoje nemoći.

Bahatost bez granica

U intervjuu za Euronews Serbia, datom 27. oktobra 2025, Dodik je proveo pedeset punih minuta između psovke i prijetnje, između narcisoidne samohvale i otvorenog napada na institucije države u kojoj i dalje formalno obavlja javnu funkciju-makar na čelu partije. Još uvijek.
Kada je priča došla do sutkinje Sene Uzunović, ton mu se promijenio. Postao je još otrovniji, uživljen, pun sitnog, kalkulisanog bijesa. Izgovarao je njeno prezime pogrešno – „Uzenović“ – ne slučajno, nego s namjerom da je ponizi. I kaže tako zajapureni Dodik da zna “sve iz njene ratne biografije”, implicirajući da je bila “učesnik u zločinu protiv Srba”. Bez dokaza, bez argumenata, bez stida. Tek tako, jer mu se može i jer ima medijski prostor.

To je stari Dodikov trik: kad mu presude ne idu u korist, on sudi sudijama. Kad institucije počnu da rade, on ih razvaljuje ili pokušava razvaliti. Kad država prodiše, on joj stavi jastuk na lice.

Ali ovog puta otišao je još dalje. U maniru najprizemnijeg političkog huškača, Dodik je usred intervjua pomenuo i sina sutkinje Uzunović, naglasivši mjesto gdje živi – dakle u Srebrenici. A onda je, s onim prepoznatljivim, polusmješkom bahatog nasilnika, rekao:

“Znate li vi da sin Sene Uzenović živi u Srebrenici… i je l’ mu fali dlaka s glave?”

Prijetnja upakovana u cinizam

Ta rečenica je mnogo više od ispada. To je prijetnja. Otvorena, opasna, mučka prijetnja.
Kada Dodik izgovori da “nekom u Srebrenici ne fali dlaka s glave”, to u njegovom vokabularu znači: „Za sad.“, a mnogima fali i glava.
Ko ne vjeruje neka ode do Potočara.
Jer on zna, kao i svi mi, da je Srebrenica za nacionaliste postala ideološko bojište, mjesto simboličkog poraza kojeg pokušavaju prepraviti riječima, lažima, prijetnjama.
Zato je pomenuti Srebrenicu – i dijete žene koja sudi po zakonu – zapravo ubaciti narečenu metu u etar. Baciti ime u grotlo mržnje.

Jer, kad si Bošnjak i živiš u Srebrenici sa svim dlakama na glavi, ti bi trebao biti valjda sretan. Da ne prođeš kao oni par koilmetra niže, sahranjeni u Potočarima nakon genocida.

Pa tako, Dodik indirektno ne samo da priznaje genocid, nego zaziva i novo ništenje (sic!)

To nije lapsus. To je planirano poniženje.
On zna tačno šta radi: testira granice. Provjerava koliko još može prije nego što neko napokon kaže – dosta. A niko ništa po tom pitanju.

Novi oblik političkog terora

Ovaj incident nije izolovan. On je nastavak dugog niza verbalnih napada, etiketiranja i dehumanizacija koje Dodik godinama koristi protiv svih koji mu smetaju.
Sjetimo se njegovih uvreda na račun novinara, profesora, članova Predsjedništva BiH, stranih ambasadora. Ali sada postavlja i prelazi novu granicu – uvlači porodicu sutkinje u javni prostor, targetira dijete.
To je novi nivo političkog terora: kada se pravosudnim funkcionerima prijeti preko djece. Kada se kroz medije poručuje da “niko nije siguran ako nije naš”.

I to u trenutku kada Dodik više nije ni formalno predsjednik RS-a
Ali on i dalje govori kao da jeste. U istom intervjuu kaže:

“Ja nisam zlopamtilo, ali neki ljudi baš se neće dobro provesti sa mojom politikom.”

To nije lapsus nego klasična prijetnja. Poruka sistemu: ako se vratim, čistit ću sve odreda.
Poruka narodu: strahujte i dalje, jer dok god postojim, ni pravda ni sigurnost neće biti slobodne.

Kultura straha kao politički program

Dodikov nacionalizam je oduvijek bio projekt straha. Nema tu ideologije – samo potreba da se društvo drži u grču, da se Bošnjaci se stalno podsjećaju da su “tolerisani”, a ne ravnopravni, da se Srbi ubjeđuju kako su “ugroženi”, a ne privilegovani.
Kad god mu ponestane političke energije, on proizvodi neprijatelje: jednom je to Sarajevo, drugi put Zapad, treći put Bošnjak u Srebrenici.

Ali ovo sada prelazi čak i njegove standarde.
Jer kad političar s televizije proziva dijete sudije koja ga je razotkrila – to više nije politika.
To je mafijaški instinkt i poziv na linč. To je govor kriminalca koji misli da mu je narod privatni posjed, a zakon lična usluga.

Sena Uzunović – simbol otpora

Zato je važno reći: Sena Uzunović nije samo sutkinja. Ona je simbol.
Simbol da se i u ovoj zemlji može raditi po savjesti. Da se može biti pravedan bez partijske knjižice. Da se može suditi i Dodiku, i njegovim klijentima, i njegovim izmišljenim herojima.
Njena hrabrost postaje moralni lakmus – mjeri koliko smo kao društvo još sposobni da razlikujemo pravo od bezakonja, hrabrost od poslušnosti.

Jer ako se ona uplaši – svi smo izgubljeni.
Ako se ona povuče, nema više institucije, samo ruševine.

Zašto ovo moramo shvatiti ozbiljno

Ono što Dodik radi – to nije „još jedan ispad“.
To je sistematsko normalizovanje prijetnje kao političkog jezika.
Kad se prijetnje sudijama izgovaraju u udarnom terminu na nacionalnim televizijama, to postaje poruka svima: “Ovo je nova norma.”
I dok institucije šute, taj otrov se širi.

Zato je važno da javnost ne pređe preko ove izjave kao preko još jednog Dodikovog “performansa”. Jer ovo nije performans. Ovo je upozorenje da će, ako se ne zaustavi, pravna država u BiH postati tek misaona imenica. On mora odgovarati i za ovo. Ne amnestira ga skalnjane sa pozicija moći od odgovornosti za ovo. To je najvažnije!

Kraj jedne ere nasilja

Dodik se danas ponaša kao ranjena zvijer koja grize sve oko sebe.
Njegove izjave su odraz straha, ne moći. Zna da je sudski proces protiv njega pokrenut. Zna da su međunarodne sankcije proširene. Zna da mu je prostor sužen.
I zato udara gdje najviše boli – po ženama, po pravdi, po simbolima koji podsjećaju da je iznad njega ipak neka norma.

Ali i to ima rok trajanja.
Jer kad režim počne da prijeti djeci sudija, to znači da je kraj blizu.
Takve stvari ne rade pobjednici – to rade gubitnici koji još ne znaju da su izgubili.

Epilog

Ostaje pitanje: šta ćemo mi?
Hoćemo li, kao i toliko puta dosad, preći preko svega, ili ćemo napokon reći – ne možeš više, Milorade.
Ne možeš više prijetiti, zastrašivati, vrijeđati.
Ne možeš više koristiti Srebrenicu kao jeftin politički scenograf.
Ne možeš više gaziti po djeci i ženama koje te podsjećaju da nisi Bog, nego optuženik.

Dok postoji i jedna Sena Uzunović u ovoj zemlji, ima nade da ćemo jednog dana imati i pravdu.
Ali da bismo do toga došli, mora pasti idol koji misli da mu je sve dopušteno.
Mora pasti Milorad Dodik. I odgovarati. Za sve!