Ako je to, dakle, “srpska zemlja”, kao što kaže četnik Stanivuković u Potočarima, onda je entitet Republika Srpska politička tvorevina nastala na genocidu. Tačka.”

Da, u pravu je Brane Stanivuković iz Sremske Mitrovice, pripadnik četničkog pokreta iz Srbije, koji je u subotu, 17. januara, stao ispred ulaza u Memorijalni centar u Potočarima, stavio šajkaču s kokardom na glavu, izvadio telefon i počeo da se fotografiše kao da je došao na kakvu turističku atrakciju, a ne na najveću masovnu grobnicu u Evropi nakon najvećeg zločina i genicida nakon Drugog svjetskog rata.

U pravu je kad je, nakon upozorenja uposlenih, počeo vrijeđati i vikati da je to “srpska zemlja”.

U pravu je — ali ne onako kako on misli.

Jer ako je to “srpska zemlja”, onda je to zemlja natopljena krvlju Bošnjaka. Zemlja u kojoj su kosti ljudi razbacane po primarnim, sekundarnim i tercijarnim masovnim grobnicama. Zemlja u kojoj genocid nije bio “ratni eksces”, nego planski, sistematski i državno organizovan zločin.

Ako je to “srpska zemlja”, kao što kaže četnik u Potočarima, onda je entitet Republika Srpska politička tvorevina nastala na genocidu. Tačka.

I tu prestaje svaka rasprava.

Brane Stanivuković nije incident. On je dokaz. On je proizvod sistema u kojem se genocid isplatio. Pa ga po toj logici, treba i ponoviti.

Isplatio se politički — nagrađen je entitetom. Isplatio se ideološki — negira se bez kazne. Isplatio se pravno — zakon postoji, ali se ne primjenjuje. Isplatio se društveno — zločinci su heroji, a žrtve “kontroverzne”. I “nepostojeće”.

Zato se danas genocid ne doživljava kao crvena linija, nego kao opcija.

Kad zločin ostane nekažnjen, on postaje model.

I sada dolazimo do pravne istine koju institucije uporno izbjegavaju.

Bosna i Hercegovina IMA zakon koji ovo jasno zabranjuje.

Visoki predstavnik je 2021. godine nametnuo izmjene Krivičnog zakona BiH. Član 145a Krivičnog zakona BiH eksplicitno propisuje:

“Ko javno odobrava, poriče, grubo umanjuje ili pokušava opravdati genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen presudom međunarodnog ili domaćeg suda, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.”

Dalje, isti zakon predviđa teže kazne ako se djelo čini na način koji raspiruje mržnju ili nasilje prema grupi ili njenim članovima.

Šta je Brane Stanivuković uradio?

– Došao s četničkim simbolima, koji su historijski i sudski vezani za masovne zločine. – Stao ispred Memorijalnog centra genocida. – Izgovorio poruku teritorijalnog prisvajanja nad mjestom masovne likvidacije Bošnjaka.

To nije “mišljenje”. To nije “provokacija”. To je javna afirmacija genocidne ideologije.

To je krivično djelo.

Ipak, nakon što su uposleni Memorijalnog centra pozvali Direkciju za koordinaciju policijskih tijela BiH, stigla je i patrola policije iz Srebrenice. Slučaj je, kako kažu, “preuzet”. Stanivuković je udaljen. Već sutradan je napustio BiH.

Bez hapšenja. Bez tužilačke odluke. Bez pritvora. Bez zabrane ulaska.

Dakle, zakon nije “nejasan”. On je sabotažiran.

I zato ovo više nije pitanje pojedinca. Ovo je pitanje institucionalne odgovornosti.

Odgovornost Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH, koja je bila prisutna. Odgovornost policije RS-a, koja je “preuzela slučaj”. Odgovornost Tužilaštva BiH, koje nije reagovalo. Odgovornost Granične policije BiH, koja je omogućila miran izlazak. Odgovornost političkih struktura koje godinama relativizuju genocid.

I na kraju — odgovornost međunarodne zajednice, koja sve to gleda, bilježi i šuti.

Jer ako se kokarda može nositi u Potočarima, može se nositi bilo gdje.

I nosi se.

U Banjaluci, na stadionima, u školama, na muralima. U filmovima koji rehabilituju četnike. U serijama koje peru kolaboracioniste. U kulturnom prostoru gdje se genocid pretvara u “narativni spor”.

Ovo nije postgenocidno društvo. Ovo je nedovršeni genocid.

Genocid koji se nastavlja negiranjem. Genocid koji se nastavlja prijetnjom. Genocid koji se nastavlja institucionalnom paralizom.

I da bude kristalno jasno: ovo nije optužnica protiv jednog naroda. Ovo je optužnica protiv ideologije, sistema i države koje nikada nisu raskrstile s genocidom — i zato ga danas brane.

Zato Brane Stanivuković nije greška. On je ogledalo.

Ogledalo u kojem se vidi sav cinizam poretka koji je odlučio da je lakše pustiti četnika nego primijeniti zakon.

Zemlja u Srebrenici jeste natopljena krvlju Bošnjaka. Kosti su u njoj. Istina je u njoj.

I dok god institucije biraju šutnju umjesto zakona, svaki sljedeći Stanivuković samo će ponavljati istu rečenicu — sve glasnije.

Genocid se isplatio.

Zato četnici danas paradiraju po Potočarima.