Nema veće ironije od večerašnjeg prizora Srbije koja se, poput rane koja gnoji godinama, večeras otvorila na ulicama Beograda i Novog Sada. Probijena je SNS-ova fasada “stabilnosti”, i iz nje su iscurili bijes, strah i – što je Vučiću najgore – nepokornost. I sve to pod svjetlom baklji i pirotehnike koju ne pale navijači protiv vlasti, nego Vučićevi ljudi, ti istureni odredi režima s plavim i crnim kapuljačama, štanglama i direktivom da “brane partiju” do posljednjeg dinara iz budžeta.

Jer Vučićev režim, dok se zaklinje u zakon, večeras na ulicama Srbije ruši isti taj zakon. Pirotehnika, fizički napadi, kordon policije koji štiti stranačke prostorije, a ne građane. Ista ona policija koja je, pred kamerama, gluha i slijepa na prijave da režimski batinaši nose željezne palice. Ista ona koja “interveniše” tek kad se narod drzne odgovoriti, kad im se umjesto straha u očima pojavi prkos.

Ovo nije više ona SNS-ova fešta na kojoj “Vođa” naređuje, a masa klimoglavima odgovara. Ne, ovo je drugačiji teatar – improviziran, haotičan, ali opasan. Jer kad vođa osjeti da mu tlo klizi pod nogama, postaje spreman da zemlju zapali, samo da padne stojeći.

Večeras je Vučić sišao među narod. Ali ne onaj narod koji devet mjeseci stoji na ulicama zbog smrti 16 ljudi pod nadstrešnicom koja je pala u Novom Sadu. On je došao među svoje – u “Ćacilend”, park pretvoren u SNS-ov kamp, gdje njegov brat Andrej komanduje kao da se radi o privatnoj miliciji. Između tih šatora i sendviča, Vučić obećava “nemilosrdne promjene”. I nije mislio na pravdu, nego na čistke – jer svaka diktatura u padu prvo traži unutrašnje izdajnike.

I onda – njegov patetični performans. Pred kamerama, dok se na ulicama potežu pištolji i dok ljudi bježe od pirotehnike, Vučić se obraća naciji i, s onim poznatim lažnim drhtajem u glasu, govori kako je “mir čudom sačuvan” i kako je “izbjegnut katastrofalni scenario”. Nabraja brojke kao da prebrojava zrna kukuruza: u Novom Sadu “oko 300 građana” branilo je partijske prostorije, 64 povrijeđena, 16 povrijeđenih policajaca, hiljade napadača. I sve to začinjeno slikama “povrijeđenih koji plivaju u krvi” – groteskna hiperbola dostojna televizije Pinka, ne državnika.

Jer prava poruka njegovog obraćanja nije bila smirivanje strasti, nego zastrašivanje. Svaka riječ bila je poruka da je režim ugrožen i da će zato odgovor biti “nemilosrdan”. Da će svi napadači biti uhapšeni – a u Vučićevom rječniku, “napadač” znači svako ko mu ne plješće.

A što se tiče protesta – on ih minimizira, ismijava, proglašava “pokušajem rušenja države”. To je stara pjesma: on = država, kritika = izdaja, otpor = nasilje. I uvijek, ali uvijek, “strani plaćenici” vrebaju iza ugla. To je scenario koji smo gledali kod svih balkanskih i istočnoevropskih autokrata prije nego što su se njihovi portreti počeli skidati sa zidova.

Ali večeras, dok SNS-ova pirotehnika prži zrak nad Novim Sadom, a staklo stranačkih prostorija pucketa pod udarcima bijesnih ruku, jedno pitanje visi u zraku. Ne među novinarima, ne među opozicijom, nego među običnim ljudima koji su umorni od straha: je li gotov?

Možda još nije. Možda će policijski kordon izdržati. Možda će režimske falange u civilu večeras razbiti kolonu. Možda će propagandna mašina sutra uvjeravati narod da su huligani htjeli spaliti Srbiju. Ali ono što se večeras pokazalo jeste da Vučić više ne bira sredstva. I kad vođa dođe do te tačke – kraj je uvijek bliži nego što on misli.

Jer nije pitanje hoće li ga srušiti protest. Nije pitanje ni hoće li ga izdati najbliži. Pitanje je koliko dugo još može vladati strahom, kad mu se taj strah počinje vraćati iz očiju njegovih ljudi. Večeras su u Beogradu i Novom Sadu pale sve iluzije – i o stabilnosti, i o zakonu, i o “vođi koji drži sve pod kontrolom”.

Ostalo je samo pitanje vremena. I ono kratko, bez uvijanja: Je li gotov?

Ja bih rekao – večeras je počeo. A ma kraju puta je ćellija. Jednokrevetna. Samica.