Postoje izjave koje se ne komentarišu. One se zapišu, uokvire i okače na zid, kao dokaz da je stvarnost konačno digla ruke od razuma. Ova najnovija, Vučićeva, o hiljadama naoružanih robota na vojnoj paradi Srbije, spada u tu kategoriju. Nije to više politička poruka, to je literarni žanr distopije za bijedu. Naučna fantastika sa primjesama guslarskog transa.

Aleksandar Vučić je, dakle, ovih dana stajao u Kineskom kulturnom centru, gledao robote kako nose 10, 20, 30 kilograma, kako skaču, patroliraju, snimaju, i zaključio: to je to. To je Srbija budućnosti. To je odgovor na sve. Na prazne frižidere, na redove u domovima zdravlja, na penzije koje se troše do petnaestog u mjesecu, na mlade koji odlaze kao da bježe iz zapaljene zgrade, na infrastrukturu koja se ruši i ubija građane mataforički i bukvalno. SrBski roboti. Naoružani. Hiljade njih. Ako treba – i bez točkova.

I tu negdje prestaje politika, a počinje potpuna groteska.

Jer zamislite tu paradu. S jedne strane gladan narod, s druge strane metalni vojnici koji marširaju da “obezbijede zemlju dodatno”. Od koga? Od sopstvenih građana? Od praznih rafova? Od statistike koja uporno odbija da se uljepša? Ili od stvarnosti, tog najopasnijeg neprijatelja svakog autoritarnog režima?

Narod umire od gladi – ali i metaforičke gladi, one tihe, koja ne ide u dnevnike. Umire se od nepravde, od poniženja, od osjećaja da su zarobljeni između četnika na vlasti i četnika u opoziciji. Između onih koji vladaju kao da je rat nikad nije završio i onih koji bi da vladaju samo ako rat opet počne. A iznad svih njih, kao vrhovni komandant apsurda, stoji predsjednik koji sanja napružanr robote dok ljudi sanjaju odlazak.

I nije to prvi put.

Kad god ponestane hljeba, pojave se neki tenkovi. Kad nestane nade, dođu parade. Kad ponestane budućnosti, izvuče se prošlost, našminka se i pusti u etar. Sad je ta prošlost samo dobila softversko-hardversku nadogradnju. Umjesto vojnika – roboti. Umjesto ideologije – algoritam. Umjesto naroda – publika.

A publika treba da se “smije od uveta do uveta”, kaže predsjednik. Jer, zaboga, on je to vidio. Nekakvu prezentaciju. Kao da je vidio novi telefon, a ne militarizaciju siromaštva i bijede. Kao da je problem Srbije manjak robota, a ne višak laži. Kao da se država ne raspada po šavovima, nego joj samo fali još malo kineskog čelika.

Naravno, sve to ide uz obavezni ritual moljenja i kumljenja. Molitva predsjedniku Siju. Prijatelju. Spasitelju. Jer suverenost je lijepa riječ dok ne zatreba kredit, tehnologija ili politička podrška. Onda se suverenost skloni u stranu, a izvadi se kapa za prosjačenje. Samo što se ovaj put ne moli za bolnice, nego za robote. Ne za lijekove, nego za oružje. Ne za djecu, nego za paradu.

I dok se sanja o metalnim vojskama, stvarna vojska ljudi odlazi. Mladi, obrazovani, sposobni – bježe. Ne od robota, nego od sistema koji im nudi samo dvije uloge: da aplaudiraju ili da nestanu. Ostaju penzioneri prepušteni mortalitetu da gledaju parade na televiziji i da se pitaju da li će im ovaj mjesec stići i za struju i za lijekove.

Ali nema veze. Jer kad se robot na Kosovo vrati – sve će biti u redu. Tako nekako zvuči ova suluda priča. Kao stara pjesma, samo sa novim IT refrenom. Nekad su se slali ljudi da ginu za mitove, danas se šalju roboti da glume moć za ljude. Napredak, nema šta.

Problem je samo jedan: roboti ne jedu. Ne glasaju. Ne vjeruju. Ne plaše se. I, najgore od svega za ovakve režime – ne lažu sami sebe, a ni druge. Oni samo izvršavaju komande. A kad komande dolaze iz glave koja je odavno izgubila dodir sa realnošću, rezultat nije snaga, nego farsa i potencijalna katastrofa.

Zato ova najava nije opasna koliko je tužna. Ona je priznanje poraza. Priznanje da nema više šta da se ponudi osim spektakla za bijedu. Da se politika Srbije svela na cirkus, a država na scenografiju. Da se narod drži u šaci pričama o budućim čudima dok mu sadašnjost curi kroz prste.

Ono jest, nema najavljenih letećih auta, ali tu su srBski vojni roboti-kojih također neće biti.

I dok se ti nepostojeći roboti bruse za paradu, ljudi se bruse za odlazak. To je prava kolona. Bez fanfara, bez kamera, bez aplauza. Samo sa koferom i jednom mišlju: ovdje za mene nema mjesta.

Ali nema veze. Važno je da će roboti marširati. A narod? Narod nek se snađe. Ili nek se smije od uveta do uveta. Kako mu je već naređeno.