Ili kako je Savez socijalističke omladine zaradio sa Adamom Smithom

Sjećate se iz udžbenika onog trenutka kada je Gavrilo Princip povukao obarač, pa je čitav svijet skliznuo u provaliju Velikog rata? Jedan pucanj, a za njim rovovi, gas, milioni mrtvih i stoljeće koje se raspalo na trule ideologije.

E, tako je i Našoj stranci presudio naš sopstveni “Ferdinand”, samo što ovaj nije došao kočijom niz obalu Miljacke, nego je ušetao kroz zadnja vrata – iznutra, pod krinkom civilizacijskog iskoraka. Što reče onaj za vrijeme Covida, uletio im Franz s’zad.

Na jednoj strani Naše stranke stoje prezreli omladinci u sedamdesetim koji kao da još nose plave pionirske kapice.

Djeca su Saveza socijalističke omladine koja su presvukla košulje, ali ne i mentalni sklop i pokucala na vrata partije koja se kleka u liberalizam, a partiji nije bilo mrsko da primi SKOJ-evce u svoje redove. U njihovom svijetu tog lijevog krila Naše stranke, tržište je prljava riječ, kapital je grijeh, a država majka koja sve rješava – od cijene hljeba do sudbine čovjeka.

Na drugoj strani te iste partije su njeni osnivači, liberali koji bi najradije savili gnijezdo u kabinetu blažepočivajućeg Adama Smitha, sa Biblijom slobodnog tržišta pod jastukom i mantrom o individualnim pravima na usnama.

Između njih – most da ne kažem Latinska ćuprija. Ili je barem trebao biti. Naša stranka koja je nastala kao pokušaj da se prevaziđe balkanska rovovska politika, da se izađe iz etničkih torova i ideoloških katakombi. Naša stranka koja je trebala biti racionalna, građanska, hladne glave u zemlji vrućih mitova.

I onda strmopižđivanje u jedan spomenik.

A evo o čemu se radi:

Inicijativa da se Francu Ferdinandu i Sofiji vrati spomenik u Sarajevu od strane Stranke za BiH djelovao je kao jednodnevni fast food populistički potez.

Navodno u ime historijskog pomirenja, evropskog puta, kulturne zrelosti. Navodno kao simbol Sarajeva koje se suočava sa svojom prošlošću. A zapravo – kao šibica bačena u bure baruta.

Ali…

U ovoj zemlji nijedan spomenik nije samo kamen. On je poruka, politički stav, identitetski okidač. Spomenik nije bronza – spomenik je ideologija.

I tu je počela tragedija.

Srđan Mandić načelnik Općine Centar odmah je uputio žestoku kritiku svojim stranačkim kolegama u Gradskom vijeću Grada Sarajeva koji su glasali za inicijativu kojom bi se inicirala ponovna postavka spomenika austrougarskom prijestolonasljedniku Franzu Ferdinandu.

“Osjećam stid i ograđujem se od sramotnog glasanja gradskih vijećnika Naše stranke, koji su podržali ovu odluku. Čiji spomenik je slijedeći? Ne smijem ni da pomislim. Ispravite ovo kako znate i umijete, dok još niste u potpunosti izgubili integritet i identitet", postulira Mandić.

Druga polovina Naše stranke koja uhljebljene vidi u Briselu, a ne u Savezu socijalističke onladine je ZA spomenik i ne odgovara Mandiću.

Oni u toj ideji vidje civilizacijski iskorak. Zaključuju su: dosta je romantiziranji atentata, dosta je mitologizacije metka. Vrijeme je da Sarajevo pokaže da je iznad prošlosti. Da zna razlikovati historiju od ideologije.

SKOJEVCI vide izdaju. Vide pokušaj relativizacije borbe protiv imperijalne vlasti, poništavanje antikolonijalnog momenta, pljuvanje po Principu kao simbolu otpora.

I umjesto da se o tome vodi ozbiljna, hladna rasprava, stranka se raspala po ideološkim šavovima. Neko zloban bi kazao, osim interesa, nikad tu nije bilo ideologije.

Dok je jedna polovina gotovo pjevala Internacionale, druga je citirala Hayeka. Dok su jedni zazivali klasnu pravdu, drugi su branili individualne slobode. Nije to bio sukob oko spomenika. Bio je to sudar dva svjetonazora koji su godinama živjeli pod istim krovom, praveći se da se ne čuju.

“Ferdinand” je samo bio povod. Atentat se desio mnogo ranije – na ideju da je moguće spojiti prosocijalističku socijalnu osjetljivost i liberalnu racionalnost bez da jedno drugo ponište.

Ali tu se nameće i drugo pitanje. Da li je ova podvala došla sama od sebe? Ili je neko pažljivo postavio nagaznu minu Našoj stranci?

Je li moguće da su SDP i NiP, svjesno ili nesvjesno, odigrali šahovski potez jer ih je Naša stranka ostavila na cjedilu ostavkom Nihada Uka?

Naša stranka je i mimo toga često bila trn u oku i jednima i drugima. Previše građanska za nacionaliste, previše liberalna za socijaldemokratske nostalgike, previše principijelna za pragmatične trgovce.

Zajedno sa svojim Ukom, znala je minirati i SDP i NiP kad su tonuli u klijentelizam ili ideološke akrobacije. Znala je dići glas kad su drugi šutjeli. I sad, odjednom, dobija u džepu temu koja je savršena da je razvali iznutra.

Je li to bila politička diverzija?

Suptilno servirana ideja koja će probuditi najdublje pukotine? Ili je sve tek posljedica čistih fluktuacija na političkom tržištu, gdje svaka stranka traži svoju nišu, a svaka greška se skupo plaća?

Možda je stranka za BiH naslijepo ispalila metak u nebo i ubila orla?

Možda nema zavjere. Možda nema tajnog sastanka u nekoj zadimljenoj kancelariji. Možda je istina banalnija i brutalnija: Naša stranka nikada nije do kraja razriješila svoj identitetski konflikt.

Jer ne možete istovremeno biti i politički potomak Saveza socijalističke omladine i dosljedni liberal u zemlji koja nikada nije prošla kroz ozbiljnu liberalnu transformaciju. Ne možete držati i crvenu zastavu socijalne pravde i plavu EU zastavu tržišne slobode, a da se ne zapitate – koja je vaša stvarna boja?

Spomenik Francu Ferdinandu bio je test zrelosti. I na testu je Naša stranka fatalno pala.

Jer, pogledajte mreže i analogni život. Najžešće su se “zapalili” kadrovi same Naše stranke. Ne protivnici, ne Stranka za BiH, ne ostatak Trojke, ne ideološki oponenti, nego vlastiti ljudi. Rasprave su postale lične, teške, gotovo nepomirljive. Umjesto argumenta -etiketa. Umjesto dijaloga -ideološki rov.

Jedni su druge optuživali za izdaju antifašističkog nasljeđa. Drugi su prve prozivali za ideološku zaostalost i jugonostalgičnu, totalitarnu zatvorenost. I tako je most, koji je trebao spajati, eksplodirao.

Nije bilo metka. Nije bilo kočije. Nije bilo eksploziva. Nije bilo Velikog svjetskog rata. Ali efekat je bio isti – raskol.

Svako je otišao na svoj peron. Jedni čekaju socijalističku revoluciju koja nikada neće doći. Drugi čekaju savršeno EU tržište koje nikada neće biti pravedno. A Naša stranka stoji između, raspolućena, zbunjena, sa pitanjem koje odzvanja: ko smo mi zapravo i šta je ovo bilo?

Jer ako je Naša stranka samo još jedna socijaldemokratska varijacija sa liberalnim ukrasima, onda neka to kaže, imamo već takvih. Valjda. Ako je dosljedna liberalna partija sa socijalnom osjetljivošću, onda neka to jasno artikulira. Ali ne može više biti i jedno i drugo bez unutrašnje koherentnosti.

Franz Ferdinand nije presudio metkom. Presudio je simbolom. Ušao je otpozada, kroz vlastitu nedorečenost. Kroz strah da se jasno kaže – ovo jesmo, a ovo nismo.

I možda je baš to najveća lekcija ove epizode. Nije problem u spomeniku Franzu. Nije problem ni u Principu. Problem je u tome što Naša stranka nije odlučila hoće li biti ideološki zrela ili vječno razapeta između nostalgije i tržišne euforije.

Ako je to uopšte više ikome bitno! Ne spomenik nego partija koja je sama sebe minirala.

Jer u politici, kao i u historiji, ne ubijaju uvijek meci. Ponekad ubije simbol. Ponekad ubije neodlučnost. A ponekad – vlastita iluzija da je moguće biti sve svima, a ostati svoj.

E to ne može!