Država ne mora ukinuti zakon da bi ga ubila. A ne! Dovoljno je da ga unizi do besmisla. Upravo to je uradilo Tužilaštvo Bosne i Hercegovine u slučaju spomen-ploče ratnom zločincu Ratku Mladiću na Vracama: ne rušenjem ploče, ne njenim uklanjanjem, nego – pravnim i nebuloznim peglanjem zločina.

Da skratimo: Tužilaštvo BiH je zaključilo da nema krivičnog djela u činjenici da se ime pravosnažno osuđenog ratnog zločinca nalazi na spomen-ploči. Zašto? Zato što je ploča prvi put postavljena 2014. godine, u vrijeme kada Ratko Mladić još nije bio pravosnažno osuđen, a 2022. godine je samo “obnovljena”. Nije nova. Samo je popravljena. Kao fasada. Kao sjećanje.

Dobro ste pročitali!

Ako vam ovo zvuči kao pravna logika, imate problem. Ako vam zvuči kao satira, imate državu.

Ludilo se otelo kontroli

Zamislimo, čisto misaoni eksperiment, da je Nirnberški sud rekao: spomenik Adolfu Hitleru u Minhenu je u redu, jer je podignut prije nego što je Hitler proglašen ratnim zločincem. Ili da je Mein Kampf sasvim prihvatljivo štivo, jer u trenutku pisanja autor još nije započeo Holokaust. Ili da je trg Benita Mussolinija “historijska činjenica”, a ne veličanje fašizma. Ili da je ulica Ante Pavelića sasvim OK, jer Pavelić, zaboga, u trenutku imenovanja ulice još nije bio pravosnažno osuđen.

Apsurd? Naravno. Ali upravo taj apsurd danas proizvodi Tužilaštvo BiH – hladno, birokratski, pečatom i potpisom.


Otvaranje Pandorine kutije i rušenje zakona

Odlukom da se ne sprovede istraga protiv odgovornih za postavljanje i obnovu ploče ratnom zločincu, Tužilaštvo BiH nije samo zatvorilo jedan predmet. Ono je otvorilo Pandorinu kutiju u kojoj se nalazi pravni alibi za sve buduće oblike veličanja ratnih zločinaca. Jer, ako je “prije presude” dovoljan argument, onda je zvanični Zakon o zabrani negiranja genocida i veličanja zločinaca – mrtvo slovo na papiru.

Pazite koliko je ovo opasno. Po istoj logici, sutra neko može reći: mi ne veličamo Ratka Mladića kao ratnog zločinca, nego kao “komandanta prije presude”. Ili: ne negiramo genocid u Srebrenici, nego govorimo o periodu prije 11. jula 1995. godine. Ili: Radovan Karadžić je pjesnik, a ne zločinac – barem u svojim ranim radovima. I niko im, po ovoj pravnoj konstrukciji, ne može ništa.

To nije rupa u zakonu. To je namjerno napravljena kapija zla.

Posebno groteskni dio cijele priče jeste način na koji se Tužilaštvo bavilo “detaljima”: da li je ploča kamena ili plastična, kojim je ljepilom zalijepljena, kakve je boje smjesa oko ivica. SIPA nije mogla skinuti ploču jer je previše čvrsto zalijepljena. Kao da gledamo Monty Pythona, ali bez humora. Država koja ne može skinuti ploču ratnom zločincu, ali može skinuti dostojanstvo žrtvama.

Još bizarnije: kao olakšavajuća okolnost se navodi da se na ploči ne nalazi lik Ratka Mladića, već samo njegovo ime. Kao da je problem u slici, a ne u imenu. Kao da je genocid počinjen portretom, a ne komandnom odgovornošću. Kao da odsustvo fotografije briše ime, prizme, ličnost i doživotnu presudu.

Ima i luđe

I onda dolazimo do ključne tačke: Tužilaštvo prihvata argument da ploča nije posvećena Mladiću, nego “okupljanju srpskog naroda”, a da je Mladić tu tek usput pomenut – kao neko ko je “postrojio bataljon”. Dakle, ne slavi se zločinac, nego događaj. Samo što se događaj ne može odvojiti od zločinca. Kao što se ni genocid ne može odvojiti od njegove namjere.

Kao kada bi rekli Kristalna noć je bila lepršava pijanka mladića u kratkim alpskim pantalonama koji su popili koji pilsner više,a. poslije im se eto malo zalomilo?!
Ovakvim obrazloženjem Tužilaštvo ne relativizira samo jednog zločinca. Ono relativizira čitav sistem tranzicijske pravde u Bosni i Hercegovini. Relativizira Haaški tribunal. Relativizira presude. Relativizira patnju. Sprda se sa žrtvama. I, na kraju, relativizira samu ideju da je ova zemlja sposobna razlikovati dobro od zla.

Podsjetimo, Ratko Mladić je 2021. godine pravosnažno osuđen na doživotni zatvor za genocid i zločine protiv čovječnosti. Podsjetimo i da su izmjene Krivičnog zakona BiH iz 2021. godine jasno zabranile veličanje ratnih zločinaca i negiranje genocida. Te izmjene nije donijela ulica, nego međunarodno pravo, država i civilizacijski minimum.

A Tužilaštvo? Tužilaštvo je reklo: ništa sporno, hajmo mi po svom.

Žrtve ostaju same

To “ništa sporno” je poruka. Poruka žrtvama da su same. Poruka zločincima da su zaštićeni. Poruka revizionistima da slobodno nastave. I poruka društvu da pravda u BiH ne zavisi od istine, nego od datuma, ljepila i birokratske akrobatike.

I sad dolazimo do onog najvažnijeg: ovo nije izolovan incident. Ovo nije lapsus, previd, greška u koracima. Ovo je kontinuitet. I zato se odluci Tužilaštva BiH o “legalnosti” spomen-ploče Ratku Mladiću ne treba čuditi.

Isti taj sistem je već jednom, nema ni dva mjeseca, rekao da ne prepoznaje Ratka Mladića ni na muralu od tri metra u centru Banjaluke. Tamo gdje ni dijete od tri godine ne bi imalo dilemu, institucije su rekle: NN lice. Ne vidi ni SIPA. Ne vidi Tužilaštvo. Ne vidi Sud. A kad institucije ne vide ono što svi vide, to nije sljepoća. To je jasna odluka.

Sjetimo se: SIPA “nije mogla identifikovati” Ratka Mladića na muralu. Ne po liku, ne po uniformi, ne po kontekstu, ne po svjedocima, ne po haškim materijalima. Bio je to, kako rekoše, tek “čiko u uniformi”. I ništa više. Tužilaštvo je to prihvatilo. Sud je prešutio. Predmet zaključen.

E pa danas gledamo pravni nastavak iste farse.
Ako Mladić nije Mladić na muralu – onda može biti bilo ko na ploči.
Ako ploča “nije nova” – onda zločin nikad ne počinje.
Ako se zločin mjeri datumom postavljanja kamena – onda genocid postaje administrativna fusnota, koju je teško i utvrdiri.

I tu dolazimo do suštine: Tužilaštvo BiH nije samo propustilo da ukloni ime zločinca. Ono je aktivno učestvovalo u njegovoj normalizaciji.

Odlukom da se spomen-ploča i postavljanje i ostavljanje iste ne smatra krivičnim djelom, jer je “prvobitno postavljena prije pravosnažne presude”, Tužilaštvo je praktično reklo:

– zakon važi retroaktivno samo za žrtve-ako ih treba uniziti,
– zločinci imaju pravo na vremenski imunitet,
– a istina zavisi od godine i pravnog ugla promatrača, ne od činjenica.

Opasan presedan koji više i nije presedan

To nije pravna interpretacija. To je pranje zločina u pravnom lavabou.
Zakon o zabrani negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca ovim je sveden na mrtvo slovo. Jer ako je dovoljno reći “to je bilo prije presude”, onda sutra može proći sve: murali, spomenici, ulice, trgovi, pjesme, recitali, akademije, mise i parastosi. Samo dodate fusnotu: nastalo prije. I niko vam ne može ništa.

Tako se ne ruši zakon frontalno. Tako se zakon iznutra pojede.
A onda se svi čude što nema pomirenja. Što nema povjerenja. Što nema budućnosti. Kako da je bude, kad se zločinačka prošlost ne osuđuje nego polira?

Odluka Tužilaštva BiH o spomen-ploči Ratku Mladiću nije pravni akt. To je politički stejtment. To je poruka da se s kultom zločina ne treba kačiti. To je znak da institucije biraju mir sa zločincima umjesto pravde za žrtve.

I zato je ovo važno reći jasno, bez okolišanja i bez rukavica:
Tamo gdje država ne prepoznaje zločinca Ratka Mladića – država služi zločincu Ratka Mladića.
Ne zato što ga voli. Nego zato što se boji onih koji ga slave.
Ne zato što ne zna. Nego zato što ne smije znati.

Ovo nije priča o jednoj ploči. Ovo je priča o državi koja se pretvara u kulisu, a institucije u optičke iluzije. U takvoj državi žrtve postaju “preosjetljive”, povratnici “uznemireni bez razloga”, genocid “tema za raspravu”, a zločinci “istorijske ličnosti”.

P.S.

I kad se sljedeći put pojavi novi mural, nova ploča, nova “obnova” starog zla, nemojmo se zavaravati: neće doći nikakav spasonosni pravni refleks. Doći će isti papir, isti potpis i isto “ništa sporno”. Jer je obrazac već uhodan.

A to je stvarni kraj pravne države: ne kada zločinci kliču, nego kada institucije nauče da kliču tišinom.

Ako danas može ploča Mladiću – sutra može sve.

I kad sve postane “dozvoljeno” zbog godine, ljepila i formalnosti, onda više nije pitanje da li je zakon mrtav. Pitanje je ko ga je zakopao – i ko na njegovom grobu podiže spomenik.