“Gdje smo bili dok su ljudi sa sumnjivom srednjom školom postajali direktori, pravnici, savjetnici, eksperti i na koncu akademici? Šutjeli smo. Šutimo i danas. A ti si Nikolina samo posljedica, nikako uzork!”

Prašina se digla. I to kakva. Ne ona sitna, lokalna, banjalučka, nego fina, regionalna, digitalno-medijska prašina – od Beograda i Zagreba do Sarajeva, od portala do društvenih mreža. Digla se oko diplome Nikoline Šljivić, poslanice Ujedinjene Srpske, zamjenice direktora jedne od onih entitetskih uprava čije ime niko ne zna izgovoriti bez zastajkivanja. Digla se jer je diploma izdata u nedjelju. Jer je četverogodišnji studij stao u manje od tri godine. Jer je fakultet rasio prije svog osnivanja. Jer je potpisnik čovjek optužen za trgovinu diplomama. Jer univerzitet čas tvrdi da ona nikad nije bila student, pa onda da jeste, pa da se preselio, pa promijenio ime, pa dobio pravnog sljednika, pa – ko živ, ko mrtav.

I zanimljivo je, baš zanimljivo, kako se veća frka digla u regiji nego u Bosni i Hercegovini. Kao da se Beograd i Zagreb više sablažnjavaju nad nedjeljnom diplomom nego Banjaluka i Sarajevo. A razlog je jednostavan i brutalan: lokalni političari znaju da ne treba talasati oko nategnutih diploma. Ne zbog Nikoline – nego zbog sebe.

Jer kad povučeš jedan konac, raspadne se cijeli džemper.

A ti Nikolina, oprosti!

Oprosti što si postala simbol. Oprosti što si ispala paradigma. Oprosti što si završila kao ogledalo u koje se zagledala jedna cijela, nakaradna država – i nije joj se svidjelo ono što je vidjela.

Jer, da budemo pošteni do kraja, Nikolina Šljivić nije uzrok. Ona je posljedica. Ona je proizvod. Ona je finalni artikl jednog sistema u kojem se znanje ne isplati, u kojem je knjiga teška smetnja, a nauka pusto gubljenje vremena. U kojem se diplomira nedjeljom, potpisuje kod trgovaca diplomama, a karijera se gradi deset puta brže nego četverogodišnji studij sa 240 ECTS bodova.

I zato – Nikolina, oprosti.

Postala si lokalna paradigma sumnjivog školovanja, bizarnog socijalnog i političkog napretka i skaredne političke aktivnosti. Ne zato što si ti nešto posebno pogriješila, nego zato što si savršeno uklopila sve što ovaj sistem traži: poslušnost, lojalnost, brzinu i odsustvo bilo kakve potrebe za znanjem. A sva muka je u tome što si, takva kakva jesi – vlasnica salona za uljepšavanje, danas pravnica, sutra visoka funkcionerka – tek proizvod sistema u kojem su priučene svezalice, lopovi, nepismenjaci raznih profila i lokalne varalice mjera uspješnosti.

I sad se, naravno, na tebi iskaljuje i kurta i murta. Mediji, opozicija, društvene mreže, portali, komentatori. Kao da si ti izmislila taj sistem. Kao da si ti prva koja je shvatila da se u ovoj zemlji ne isplati čitati, nego slokati i potpisivati. Ne isplati se učiti, nego se upisivati i kupovati. Ne isplati se misliti, nego klimati glavom.

A nisi jedina. Samo si jedna od stotinu. Ili, kako bi jedna kantautorica rekla – jedna od tisuću.

Jedna od onih koja je vrlo rano shvatila da je zamajavanje sa knjigom i naukom čisto gubljenje vremena u ovim našim bestragijama. I zato, Nikolina, oprosti. Nije do tebe. Do nas je.

Jer gdje smo bili dok su se pravili fast food univerziteti koji ni sami ne znaju jesu li to što jesu? Gdje smo bili dok su se fakulteti selili, preimenovali, nestajali i pojavljivali kao pečurke poslije kiše u prostorijama striptiz barova i zatvorenih benzinskih pumpi? Gdje smo bili dok su ljudi sa srednjom školom postajali direktori, pravnici, savjetnici, eksperti i na koncu akademici? Šutjeli smo.

Šutimo i danas.

Šutimo na srednjoškolca Stanivukovića koji glumi reforme dok reciklira istu matricu. Šutimo na Dodika je od nepismenosti naoravio ideologiju. Šutimo na sve druge padoobrance ove države, koji su shvatili da je jedina diploma koja vrijedi – stranačka knjižica i bankovni račun.

Ti si, Nikolina, samo na putu kojim oni idu. Ništa više i ništa manje od toga.

I sad imamo farsu. Diplomiralo se u nedjelju. Fakultet koji tvrdi da te nikad nije imao kao studenticu, pa onda ipak jeste, pa se preselio, pa promijenio ime, pa dobio pravnog sljednika, pa opet ništa nije jasno. Diplomu potpisao čovjek koji je priznao trgovinu diplomama. Akcija “Klaster”, desetine kupljenih papira, stotine hiljada maraka, a svi se prave ludi.

I onda se čudimo što građani ne vjeruju ničemu. Što se svi smiju ali sebi u bradu. Što psuju. Što misle da je sve laž.

A ti kažeš da te napadaju jer si žena. Jer vodiš računa o svom izgledu. Jer imaš salon ljepote. Ne, Nikolina. To je najjeftiniji spin. Niko te ne napada jer si frizerka. Napadaju te jer si pravnica – a sve ukazuje da si to postala na način koji vrijeđa svakoga ko je ikad položio ispit pošteno, sjedio u čitaonici, padao godine i učio.

Problem nije tvoj izgled. Naprotiv. Problem je izgled sistema. Ružan, korumpiran, deformisan.

A najgore od svega je što ćeš ti, vrlo vjerovatno, iz ovoga izaći čista. Možda čak i jača. Možda s još većom funkcijom. Jer ovaj sistem ne kažnjava ovakve priče – on ih nagrađuje. On se njima hrani od njih živi.

I zato, Nikolina, oprosti što si postala meta. Oprosti što se preko tvojih leđa vodi rasprava o obrazovanju, moralu i dostojanstvu. Oprosti što se svi prave da su zatečeni, a zapravo su saučesnici.

Jer da smo ikada stvarno rekli „dosta“, ne bi danas bilo nedjeljnih diploma, univerziteta-fantoma i pravnika bez znanja. Da smo ikada ustali protiv ovog sistema, ti danas ne bi bila vijest. Pošteno bi radila svoj frizerski posao.

Ali nismo. I zato – oprosti.

Ti si samo simptom. A bolest je duboko u nama.