Održan je dugo najavljivani sastanak “opozicije” u RS-u. Ovo “opozicije” ide pod debele navodnike jer ona kao takva ne postoji. Riječ je o grupama egoističnih pojedinaca koji bi u razmaženoj želji izigravali male Nerone, a suštinski su Dodikove jeftine imitacije. Ideološki oni su istovjetni ili još radikalniji od Dodika i još bliži Vučiću.

Znamo manje nego prije deset dana

Danas znamo manje nego prije deset dana ko im je kandidat za predsjednika entiteta, ko za premijera, a ko za člana Predsjedništva. U ovakvoj konstelaciji snaga, Dodik i ekipa mogu samo otvoriti šampanjac i mirno gledati kako “opozicija” u pokušaju puca sama sebi u obje noge.

Jer ono što se desilo u Banjaluci nije bio politički sastanak. Bio je vašar sujete. Parada ličnih ambicija. Takmičenje u tome ko će prvi zasjesti u fotelju koja još nije ni oslobođena. Četiri političke grupacije, desetine “lidera”, a nula zajedničkih ideja. I nula hrabrosti da se kaže ono što je očigledno: da bez suštinskog raskida s Dodikovom politikom nema nikakve promjene.

Bez Vučića ni u ćenifu

Ali kako će do tog raskida i doći kada se na istom sastanku priziva mišljenje Aleksandra Vučića kao vrhovnog arbitra? Kada se otvoreno kaže da je “važno šta misli Vučić”? U tom trenutku svaka riječ o opoziciji pada u vodu. To više nije opozicija. To je rezervni sastav iste politike, samo s drugačijim rasporedom igrača.

I tu dolazimo do ključnog problema. Opozicija u RS-u ne nudi alternativu. Ona nudi varijaciju. Nudi ponekad i rasikalniju verziju istog velikosrpskog nacionalizma, istog populizma, iste podaničke politike prema Beogradu. Razlika između Dodika i njegovih “protivnika” često je samo u tonu, nikada u suštini. Jedni galame glasnije, drugi tiše. Jedni prijete otvoreno, drugi u rukavicama. Ali matrica je ista.

Pogledajte samo raspravu o kandidatima. Svi bi da budu nešto. Niko ne zna šta bi radio kada to nešto postane. Jelena Trivić već sebe vidi kao premijerku, kao da su izbori formalnost. Nebojša Vukanović sebe vidi u Predsjedništvu. SDS gura svoje ime. Stanivuković hoće sve ili ništa. Ni on ne una šta je to sve. I tako ukrug. Funkcije se dijele kao da su već osvojene, a program ne postoji ni u tragovima.

I onda se pojavi Nebojša Vukanović sa svojom tiradom o “kontrolisanoj opoziciji”, optužujući druge da rade za režim, da su kupljeni, ucijenjeni, da glume pluralizam. I u jednom dijelu čovjek jeste u pravu. Ali problem je što i sam učestvuje u istoj toj predstavi. Jer ako znate da je igra namještena, a i dalje igrate po tim pravilima, onda više niste kritičar sistema. Postali ste njegov dio.

Vukanović danas udara po Stanivukoviću i Trivić, sutra će sjediti s njima za istim stolom i pozivati na jedinstvo. Jučer je pozivao na moral, danas trguje funkcijama. Njegova politika oscilira između iskrenog bijesa i potpunog oportunizma. A birači ostaju zbunjeni, umorni i prevareni.

Za to vrijeme Igor Crnadak imitira glas razuma. Govori o zakonima, o borbi protiv korupcije, o programima koji nikad nisu napisani. Poziva se na jedinstvo, na “crnogorski scenarij”, (da, da, isti onaj što je doveo neočetnike na vlast). I sve to zvuči kao jeftini politički marketing bez pokrića. Jer dok on priča o nekakvim zakonima, njegovi stranačke kolege se bore za fotelje. Dok on priziva nekakvo jedinstvo, realnost na terenu je potpuni raspad.

Politika beskonačnog čekanja

Crnadak je paradigma te lažne umjerenosti. Sve je fino, sve je racionalno, sve je “treba da”. A ništa se ne dešava. Njegova politika je beskonačno odgađanje stvarnog sukoba s režimom. Umjesto da se jasno kaže: ovo je sistem koji treba demontirati, dobija se birokratski rječnik i politička magla.

U međuvremenu, Dodik ne mora raditi ništa. Njegova vlast opstaje ne zato što je jaka, nego zato što su mu protivnici slabi. Neorganizovani. Ideološki prazni. I, što je najvažnije, međusobno posvađani.

Sastanak opozicije je to ogolio do kraja. Umjesto dogovora o programu, dobili smo nadgornjavanje oko kandidatura i fotelja. Umjesto zajedničke strategije, dobili smo javne optužbe. Umjesto poruke građanima, dobili smo poruku egima.

I sad dolazimo do najopasnijeg dijela. Kada opozicija ne postoji, vlast postaje trajna. Ne zato što građani nemaju želju za promjenom, nego zato što nemaju za koga glasati. Izbori se pretvaraju u ritual bez stvarne alternative. A demokratija u simulaciju.

To je stanje u kojem se danas nalazi RS. I zato je rečenica da opozicija ne postoji daleko više od političke provokacije. To je dijagnoza.

Nema ideje-nema opozicije

Jer opozicija nije skup stranaka. Opozicija je ideja. Vizija drugačijeg društva. Program koji nudi izlaz. Ljudi koji imaju hrabrost da se suprotstave ne samo vlasti nego i dominantnom načinu razmišljanja. Ništa od toga danas ne postoji u RS-u.

Postoje samo političari koji bi da zamijene Dodika, ali ne i politiku koju on predstavlja. Skupine ćiriličara, svetosavaca, neočetnika, nedavača Kosova, negatora genocida i Vučićevih rektalnih alpinista. U čemu je razlila? Nema je!

A dok je tako, Dodik nema protivnika. Ima samo slabu i nikakvu konkurenciju.

I to je razlog zbog kojeg će, ako se nešto radikalno ne promijeni, naredni izbori biti još jedna potvrda statusa quo. Ne zato što građani to žele, nego zato što im je izbor oduzet.

U entitetu u kome opozicija ne postoji, vlast ne mora pobijediti. Dovoljno je da ne izgubi.