Sujeta kao kletva novinarstva

Poziv je stigao od Rejhana. Onako organizatorski, ali ljudski, pravo u glavu. “Dragane, ima li nekoga koga ne bi volio vidjeti na Plenumu?” pitao me, kao da se radi o nekom ugovru, a ne o prvom regionalnom plenumu novinara. Osmjehnuo sam se. Pa rekao ono što bi svako od nas morao imati uklesano na čelu: “Nema, bolan. Red je da se sujete prevaziđu, jer sujete su najveći usud i neprijatelj novinarstva. Ako ne možemo sjesti s onima koje ne volimo, onda džaba svi naši tekstovi.”

I tu je cijela mudrost i umjeće našeg posla. Nismo mi tu da mazimo svoja ega, nego da ispričamo priče koje društvo nema priliku čuti. I koliko god da se naši putevi i uvjerenja razilaze, istina je jedini zajednički imenitelj. A istini za volju – nije ni bilo tih “nepoželjnih”. Od Avde Avdića, koji je u ovom poslu sinonim za upornost, preko Danice Nikolić, koja je simbol hrabrosti u Crnoj Gori, do naših i vaših kolega iz cijelog regiona – sve redom prijatelji, poznanici, vrsne kolege i legende svoga zanata. Svako je mogao održati master-klas. Zaista!

Generacije koje dolaze

A onda, među tim ljudima s godinama iskustva i hiljadama kilometara pod nogama, pojavi se neko ko te razoruža mladalačkom svježinom. Moram ga izdvojiti. Armin Husić. Momak, Banjalučanin za koga i dalje ne vjerujem da nema ni dvadeset godina. Toliko ozbiljnosti, toliko talenta, toliko jasnoće izraza – to se ne uči ni na fakultetu, ni na obuci, ni na radionicama, ni na okruglim stolovima. To se nosi u genima i duši.

Gledao sam ga i nisam mogao vjerovati da takva zrelost može doći iz tako mladog bića. Dok su mnogi njegovi vršnjaci zaglavljeni u TikTokovima i Instagramima, Armin gradi rečenice koje paraju, kopa teme koje bole, udara gdje treba. I onda shvatiš: eto ti budućnosti novinarstva, Bursać. Daleko ljepše nego sadašnjosti.

Plenum kao rijetka katedrala

U sarajevskom Mövenpicku, među šarenim tepisima, kristalnim lusterima i kafama koje su mirišale na kompromis, dogodilo se nešto što se rijetko dešava. Dogodio se istinski susret. Ne onaj protokolarni, gdje svi pričaju floskule, nego pravi susret – iskren, prkosan, bolan i lijep.
Sjedili smo jedni pored drugih i iznosili ono što nas tišti. Prijetnje, uvrede, strahove. Ali i pobjede. Onaj osjećaj kad ti kažu da si lažov, da si izdajnik, da si neprijatelj, a onda nakon par mjeseci ili godina tvoja priča postane neporeciva činjenica. Kad ti prijete, a ti svejedno objaviš. Kad se sjetiš da nisi sam – iako se tako često osjećaš.

To je bilo ogledalo novinarstva. Pravi novinar nije neko ko prepisuje agencijske vijesti. Pravi novinar je onaj koji na teren nosi i dušu i glavu i život. Onaj koji zna da možda neće doći kući nakon teksta o mafiji, ratnim zločincima ili korumpiranim političarima. Ipak ide, jer istina nema cijenu.

Sa strane je još bolje

I, naravno, da ne bude sve na visokoj nozi moram spomenuti naše priče, naše priče nakon Plenuma, na kafi, mimo Plenuma, na ručku…I nešto ću vam kazati, svi ti divni ljudi imaju nešto zajedničko-ultimativni smisao za humor i to prvo na svoj račun. Ni “S“ od sujete. A to je izvorna odlika intelginecije.

To su ti momenti koji ogole sve naše profesije, titule i nagrade. Shvatiš da smo svi isti. Ljudi. Sa svojim mjehurom, svojom nelagodom i svojim smijehom. I da, baš tada, shvatiš da novinarstvo nije samo posao. To je zajedništvo u borbi i u pišanju. To je život sam po sebi!

Dogovori i planovi

Na kraju plenuma, umorni, ali puni energije, dogovorili smo nešto što vrijedi više od svih protokola i saopštenja. Pokrenućemo mrežu za sigurnost novinara. Pravu mrežu. Aplikativni softver kome će ugroženi novinari, svi ugroženi novinari moći pristupiti. Da znamo da nismo sami kad zaprijete, kad krene hajka, kad se nađeš pred zidom. To je ona stvar za koju se nadate da vam ne treba, ali kad zatreba mora biti tu.

Ali i nešto jednako važno – omogućiti novinarima, posebno mladima, pristup državnim arhivama i službenim glasnicima. Jer kakva je to istraživačka priča bez dokumenata, bez arhiva, bez papira? Kako da dođeš do istine ako su ti vrata zatvorena? To je za nas krucijalno. Bez toga smo kao hirurg bez skalpela ili vojnik bez municije. A vlast, preciznije vlasti u množini se trude da nam to onemoguće.

Suština i zaključak

Organizacija je bila besprijekorna, realizacija na nivou, a energija u sali – zarazna. I da se ne lažemo, sve se svodilo na onu rečenicu iz naslova: “Sve se može kad se hoće.” Ako se moglo u Sarajevu okupiti sve nas – od veterana do klinaca, od Avde do Armina – onda se može i promijeniti novinarstvo iznutra.

Jer, na kraju dana, ostaje samo jedno: istina. I ljudi koji su spremni da je brane. Pa makar to značilo da se odreknu mira, komfora i sigurnosti. Pa makar to značilo da postanu meta.
I zato, hvala Plenumu. Hvala rejhanu i njegovom timu koji stoje iza svega ovoga. Hvala kolegama. Hvala ljudima koji su mi još jednom pokazali da novinarstvo nije samo profesija, nego način života. Da sujete nisu vrijedne ni jednog naslova, a kamoli karijere. I da nas, uprkos svemu, ima.

Jer kako reče jedan mladi kolega dok smo izlazili:
“Nismo sami. Ima nas.”

Ima nas, itekako!