Režimi vole mrtve. Mrtvi ne glasaju, ne protestiraju i ne postavljaju pitanja. Zato ih autoritarne vlasti pretvaraju u scenografiju. U rekvizit. U moralnu batinu. U perverznu igru brojki i slova. Jednom je Boris Dežulović dobro kazao, nacionalisti obožavaju da je što više “njihovih” poginulo. I kad nije -dodaje se broj.

Tako je i Vučićev režim u Beogradu postavio izložbu o Jasenovcu u hol Narodne skupštine u Beogradu– ne kao čin pijeteta prema mrtvim-to nikako, nego kao provokaciju. Ne kao sjećanje, nego kao političku ucjenu.

Isti oni koji su izložbu teatralno izložili tri puta su odbili rezoluciju o Jasenovcu. Toliko o njihovoj brizi za historiju. Jasenovac im služi kao politički reflektor, ne kao mjesto sjećanja.

I onda je došao Tonino Picula, na čelu Delegacije Europskog parlamenta.

Bez teatralnosti. Bez patosa. Bez balkanskog performansa. Ušao je kao čovjek koji zna da se pred masovnim grobnicama ne glumi. Obišao je izložbu mirno,, s civilizacijskom distancom. I tim običnim hodom razvalio čitavu propagandnu scenografiju onih koji su očekivali da će Picula šta-pobjeći od postavke?!

Skandal koji nije bio skandal

Za one koji ne znaju, Delegacija eurozastupnika došla je u Srbiju da vidi stanje demokracije, proteste, napade na demonstrante i medije. Vučić je poručio da nisu dobrodošli, da se s njima neće sastati. Evropski parlament je to demantirao – Ambasada Srbije u Bruxellesu bila je obaviještena. Već tu je počela panika.

A onda je Ana Brnabić iz Estonije lansirala političku bombu: navodno je Europski parlament tražio da delegacija ne prolazi kroz središnju dvoranu Skupštine kako ne bi “povrijedila osjećaje eurozastupnika”. Pretvarajući Jasenovac u diplomatski rijaliti incident, Brnabić je pokušala proizvesti međunarodni skandal.

Picula je taj spin pregazio jednim hladnim, civilizacijskim odgovorom Informerovom priučenom novinaru:

“Ova izložba je tamo sa svrhom i razlogom. Mi iz Europskog parlamenta, odnosno Europske unije – organizacije utemeljene na antifašizmu – nemamo problema s gledanjem takvih izložbi. Sve priče da je netko tražio druge hodnike apsolutno nisu istinite.”

Par rečenica. I cijeli beogradski spin je pao kao kulisa od kartona.

Moralna ucjena Jasenovcem

Dragan Markovina je precizno opisao ono što gledamo već decenijama: moralnu ucjenu Jasenovcem.

Manipulaciju sjećanjem na žrtve kako bi se prikrila sadašnja politička stvarnost.

Nema ničeg nemoralnijeg od instrumentalizacije genocida. Ustaški režim NDH jeste počinio genocid nad Srbima, Židovima i Romima. To je historijska činjenica. Ali u bolesnoj političkoj logici današnjeg beogradskog režima ta činjenica služi kao moralna licenca za vlastiti nacionalizam, vlastito nasilje, vlastito poricanje tuđih žrtava.

Markovina precizno pogađa suštinu: u tom istom mentalnom sklopu opravdava se i rat devedesetih, i genocid u Srebrenici, i agresija na susjede – jer “mi smo bili žrtve”. Žrtva se pretvara u ideološki kapital. A kapital se troši bez skrupula.

Antifašizam kao politički šamar

Picula nije rekao ništa revolucionarno. Rekao je ono što bi svaka normalna država smatrala aksiomom: Evropska unija je projekt nastao iz pobjede nad fašizmom. Ali u Vučićevoj Srbiji ta rečenica zvuči kao provokacija. Jer antifašizam u tabloidnoj državi nije civilizacijski temelj – on je ideološki neprijatelj.

Režim je računao da će izložba o Jasenovcu poslužiti kao moralna mina pod noge eurodelegacije. Umjesto toga, Picula je pretvorio izložbu u ogledalo srbijanskog režima. I u tom ogledalu Srbija je vidjela vlastitu propagandnu golotinju.

Radikalski patos i evropska metla

Režimski aparat čekao je incident, konflikt, povod za tabloidne naslovnice. Umjesto toga dobili su pristojnost.

Marina Raguš, potpredsednica Narodne skupstine se požalila na “nepoštovanje” jer delegacija nije bila spremna slušati režimske monologe.

U njihovom svijetu poštovanje znači jedno: sjedite, slušajte, klimajte glavom i apudirajte.

Kad neko ne pristane na tu igru, režim doživljava egzistencijalnu uvredu.

Drugim riječima: uvrijeđeni su jer im niko nije povjerovao.

Jasenovac kao rekvizit, Srbija kao ogledalo

Raguš optužuje Piculu da nije nepristrasan jer podržava opoziciju i jer je slavio “Oluju”. U režimskoj logici nepristrasan je samo onaj ko aplaudira Vučiću, šta li?!

Ali pravi problem nije Tonino Picula. Problem je ogledalo koje je donio sa sobom.

Delegacija EP nije došla da sluša patriotske monologe, nego da vidi stanje institucija, izbora, medija, pravosuđa. A to stanje je takvo da se ne može sakriti iza izložbi, zastava i patetičnih performansa.

Orvelovska groteska režima

Raguš tvrdi da su pristalice SNS-a diskriminisane. Partija koja kontroliše policiju, sudove, budžet, javni servis, tabloide i digitalnu propagandu – glumi žrtvu. Ovo ludilo ne možete izmisliti!

To je politički Orvel: privilegovani glume progonjene, a progonjeni se proglašavaju neprijateljima države.

A onda dodaju da nisu stigli govoriti o stanju u medijima jer su morali protestovati. Da, jer je važnije glumiti povrijeđenu državu nego govoriti o medijskom totalitarizmu.

Srbija Dositeja ili Srbija tabloida

Opozicija je evropskim parlamentarima rekla jasno: Evropi treba Srbija Dositeja, Milankovića, Crnjanskog, Mišića. Srbija znanja i kulture. A ne Srbija Pinka, Informera, botova, linčeva i fabrikovanih realnosti.

Evroparlamentarci su vidjeli ono što građani Srbije vide svakodnevno: institucije su zarobljene, izbori kompromitovani, mediji pod pritiskom, pravna država svedena na kulisu.

Picula je bio samo glasnik loših vijesti. A režimi mrze takve glasnike.

Paranoja kao državna politika

Narativ je standardan: Evropa nas mrzi jer smo suvereni, jer ne priznajemo Kosovo, jer smo prkosni.

Autoritarni lideri uvijek glume antikolonijalne heroje dok vlastite države pretvaraju u kolonije sopstvene oligarhije.

Problem Srbije nije Kosovo. Problem Srbije je zarobljena država. Problem Srbije nije Brisel. Problem Srbije je Beograd. Problem Srbije nije Picula. Problem Srbije je sistem koji ne trpi istinu pa ni Piculin pogled.

Lekcija iz hola Skupštine

Picula je održao čas. Ne politički, nego civilizacijski.

Pokazao je da se žrtve poštuju bez instrumentalizacije. Da se institucije ne koriste kao kulise. Da se politika ne vodi urlanjem, nego odgovornošću.

I to je bila najveća uvreda za ivaj nakardni Vučićev režim.

Patos obrisan, tabloidni mulj razotkriven

Tonino Picula nije došao da ruši Aleksandra Vučića. Došao je da vidi stanje stvari. Ali tim običnim činom – gledanjem izložbe posvećene Jasenovcu – obrisao je patos sa tabloidnog beogradskog režima.

I zato je režim poludio.

Jer patos je njihova posljednja odbrana. Kad nema demokratije – ima performansa. Kad nema pravde – ima tabloida. Kad nema istine – ima Pink, Informer, Kurir, Alo, Studio B, botovske farme, digitalni Ćacilend i Vučićev propagandni aparat koji proizvodi paralelnu stvarnost kao industrijski pogon laži.

Picula je ušao, pogledao izložbu, rekao da je EU utemeljena na antifašizmu – i otišao. A za njim su ostali histerični naslovi, uvrijeđeni propagandisti, Brnabićikine spin-operacije, Vučićeva paranoja i tabloidni orkestar koji je navikao da mu se vjeruje bez pitanja.

A danas im niko nije vjerovao. I to je za režim bila najveća uvreda.

Ponekad je dovoljno ne povisiti glas da bi se čuo najjače. Ponekad je dovoljno samo hodati uspravno da bi se vidjelo ko puže.

A ponekad je dovoljno obrisati patos medijskim ološem – da bi se razotkrilo koliko je prljav.