Zamislite državu u kojoj se o budžetu ne raspravlja, nego se kafansko koketira.
Zamislite državu u kojoj zastupnica sjedi u krilu ministra finansija dok poslanik iz opozicije pokušava objasniti da će pola zemlje i dalje živjeti ispod linije siromaštva.

Nemate šta zamišljati, živite u njoj!

Zemlja se, naravno, zove Bosna i Hercegovina.
Dobrodošli u najnoviji seoski kabare balkanske politike – u predstavu pod nazivom „Budžet i ministarsko krilo“.

Bogovi, božice i kafanske institucije

Ako se neko pitao gdje je (između ostalog) nestala ozbiljnost države, evo odgovora: nestala je i u trenutku kad je Sanja Vulić, zastupnica SNSD-a, odlučila da svoj politički performans premjesti iz kafane direktno u parlamentarnu salu.
Podsjetimo, to je ista ona Sanja koja je prije nekoliko godina Milorada Dodika proglasila svojim Bogom. I ne, to nije bila tek metafora. Doslovno ga je tako zvala.

Sad, u političkom prelaznom roku, kao fudbalerka koja mijenja klub, Sanja je – kako kažu duhoviti internet komentatori – prešla na mlađeg Boga, ministra finansija Srđana Amidžića. Vi sami procijenite, ne bih da se miješam i da me optuže za jeftin seksizam.

A scena koja je obišla regiju izgleda ovako:
Dok zastupnik Zlatan Begić (DF) raspravlja o budžetu, Vulićka prilazi Amidžiću, smješta se u njegovo krilo i smije se.
Zastupnička klupa pretvara se u kafanski separe. Još fali Jeca i Ceca u pozadini, litra tekile i tu je potpuno ugođaj. Kako je krenulo nećemo dugo čekati na ovaj vid skupštinske zabave-za naše pare.

Mikrofoni prenose riječi Begića, koji s nevjericom upozorava:

“Molim zastupnicu da ne sjedi u krilu ministra finansija dok mi ovdje raspravljamo o državnom budžetu. Mislim da to stvarno nema smisla. To je totalno podcjenjivanje i ovog doma i svih nas ovdje.”
(Predstavnički dom BiH, 30. oktobar 2025.)

Nastaje muk. Zatim hihot. Potom viralni video.


Institucije kao kabare

Ono što je nekad bila institucija države, danas je postala improvizovana kafana s mikrofonima.

Umjesto argumenta – dosjetka.
Umjesto amandmana – flert.
Umjesto moralnog autoriteta – “parlamentarna bliskost”.

To je ta transformacija u kojoj kafana nije više prostor izvan institucije – kafana je postala institucija. Zapravo, kafana JESTE institucija za ovo. A ovi brukaju i skupštinu i kafanu-u isto vrijeme.

Elem, kafana je ušla u skupštinske sale, spustila pepeljaru na govornicu i ne misli odatle otići.
Jer kafanu ne nosi ambijent, kafanu nose ljudi koji njome upravljaju.

I tu nije riječ o pukom neukusu.
To je ogledalo sistema koji se raspada iznutra.

Sistem u kojem se ozbiljna rasprava o budžetu, o životima, o porezima, o našoj budućnosti pretvara u scenu iz „Audicije“.
Ali ne one kultne – nego one farsične pinkovske, u kojoj se svi prave da glume ozbiljnost, a niko zapravo ne zna tekst.

Politička liturgija Sanje Vulić

Sanja Vulić nije problem sama po sebi. Kao takva, baš je nebitna.
Ona je simptom.
Simptom kulta ličnosti koji je metastazirao do mjere da se „lideru“ vjeruje kao Bogu.
Zato nije slučajno što su upravo ona i Amidžić, oboje iz SNSD-a, priredili ovu predstavu u kojoj se pokazuje kako izgleda “država po mjeri Boga i njegovih apostola”.

Nakon što je proglasila Dodika svojim Bogom, sada je izgleda “bogojavila” Amidžića kao mlađu verziju spasa.
To je savršen prikaz partijske vertikale:
lider kao božanstvo, ministar kao prorok, poslanici kao sveštenstvo, a građani – kao pokorni vjernici koji polumrtvi samo plaćaju crkveni porez zvan budžet.


Budžet kao sveto pismo, ali bez čitanja

Dok se ta scena odvijala, niko u sali nije čitao brojke.
Niko nije spomenuo koliki je deficit, gdje su rezovi, šta će se finansirati.
Jer budžet nije tekst za raspravu. Budžet je postao tek pusta kulisa za performans u kojem političari glume da rade dok se smiju jedni drugima u krilu.

I to je najveća tragedija: ne što se neko nasmijao, već što se niko nije zapitao čemu se svi mi smijemo.

Budžet BiH postao je šala.
A kad se budžet pretvori u šalu, ljudi postaju statisti u vlastitoj siromašnoj stvarnosti.

Kafanski parlament kao ogledalo društva

Zašto je ova scena postala viralna?

Zato što svi u njoj prepoznaju nešto što već znaju: to nije izuzetak – to je pravilo.
To je samo eksplicitna verzija onoga što se svakodnevno događa u institucijama.
Jer ako političar može nekome sjesti u krilo usred rasprave, onda znajte – već je sjeo na proračun.

U tom prizoru imate sve: klijentelizam, partijski nepotizam, neozbiljnost, moralni relativizam i neograničenu moć.

To nije parlamentarna sala, to je simbolička kafana u kojoj je država pivo, političar konobar, a račun uvijek – na naš sto.


I šta sad?

Ništa.
Niko neće odgovarati.
Niko neće biti sankcionisan.
Jer kako da sankcionišu ono što sami žive?

Tek jedna anegdota više.

U nekom ozbiljnom društvu, ovakav incident bi završio nečijom ostavkom.

U Bosni i Hercegovini, završava smijehom i komentarom: “Ma daj, pusti, šalili su se ljudi.”
A šalili su se jesu, da, ali na račun svih nas.

Kad najaradna kafana preuzme državu

Ova scena nije slučajnost.
To je logičan ishod dvodecenijskog urušavanja institucija, u kojima su moral, pristojnost i odgovornost zamijenjeni partijskom pripadnošću i kafanskim bontonom.

U takvoj državi, ništa nije sveto osim lojalnosti vođi.
Sve ostalo je podložno sprdnji – i budžet, i narod, i dom.

Dakle, Sanja Vulić nije samo sjela u Amidžićevo krilo.
Simbolično, ona je sjela u krilo cijelog sistema.
Sistem koji pije, nazdravlja, smije se i troši – sve dok ne ostane samo to krilo i pepeo.

Jer u zemlji gdje je parlament postao kafana,
nema više ni države ni Boga — samo mlađih verzija istog apsurda.