Na današnji dan, 15. januara 1999. godine, u selu Račak na Kosovu ubijeno je 45 albanskih civila. Nisu „poginuli u sukobima“. Nisu bili “žrtve nesretnih okolnosti“. Ubijeni su. Precizno. Organizirano. Uz punu logistiku države Srbije koja je tada već bila ogoljena do svoje najkrvavije suštine.

Ubijen je Halim Beća, dvanaestogodišnji dječak, metkom u vrat, dok je s porodicom bježao prema šumi. Dijete koje nije znalo za geopolitiku, pregovore, rezolucije i „nacionalne interese“. Znao je samo da trči. Ubijen je i Banuš Azemi, star devedeset i devet godina. Skoro cijelo jedno stoljeće života — carevine, kraljevine, socijalizmi i raspadi — stalo je u tijelo koje je neko tog dana proglasio legitimnom metom. Između njih, u tom jezivom rasponu od djeteta do starca, leže još četrdeset i tri ubijena čovjeka. Civili. Seljaci. Ljudi s imenima, porodicama, navikama, snovima. Ljudi koji nikada nisu bili prijetnja nikome.

Račak nije bio eksces. Račak nije bio "greška na terenu“. Račak nije bio ni "prekomjerna upotreba sile“. Račak je bio metoda. Planska akcija Posebne jedinice policije MUP-a Srbije, uz učešće Specijalne antiterorističke jedinice i artiljerijsku podršku Vojske Jugoslavije. Granatiranjem je zatvoren izlaz iz sela, pucnjavom je završena operacija. Država je tog dana nastupila kao egzekutor, a ne kao zaštitnik. I to je istina od koje se bježi već više od dvije decenije.

Račak je bio trenutak kada se više nije moglo glumiti da je u pitanju "unutrašnja stvar“. Kada više nije bilo moguće govoriti o "borbi protiv terorizma“ bez krvi na rukama. Kada su tijela pobijenih civila, složena jedno do drugog, postala optužnica protiv čitavog sistema. I zato je Račak postao simbol — ne zato što je bio jedini zločin, nego zato što je bio ogoljen, dokumentiran i neoboriv dokaz kako funkcioniše država kada odluči da civile pretvori u metu.

Zločini srpskih snaga na Kosovu nisu počeli u Račku. Kao što genocid u Srebrenici nije počeo u julu 1995. godine. Počeli su mnogo ranije — u jeziku, u propagandi, u dehumanizaciji, u pretvaranju čitavih naroda u "problem“. Mehanizam je isti: prvo se ljudi izbrišu iz moralne zajednice, zatim iz pravnog poretka, a na kraju i iz života. Račak je kosovska tačka u tom kontinuitetu zla, kao što je Srebrenica njegova krajnja, genocidna manifestacija u Bosni i Hercegovini.

I poslije svega, obrazac poricanja ostaje isti. Uvijek ista matrica: nije se desilo, a ako se desilo — nije tako, a ako je tako — nisu oni, a ako jesu — onda su se branili. I na kraju, krivica se rastvori u maglovitom „svima su činili zločine“. Tako se briše razlika između žrtve i egzekutora, između civila i državnog aparata smrti.

Presude postoje. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osudio je Vlastimira Đorđevića, Nikolu Šainovića, Sretena Lukića, Nebojšu Pavkovića i Vladimira Lazarevića za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene na Kosovu. Sudski je dokazano postojanje zajedničkog zločinačkog poduhvata, sistematskih deportacija, ubistava i prikrivanja tijela ubijenih civila, koja su kamionima hladnjačama prebacivana iz Kosova u masovne grobnice po Srbiji — Batajnica, Petrovo Selo, Perućac. To nisu puki narativi. To su činjenice.

Ipak, u današnjoj Srbiji, ti ljudi se dočekuju kao moralni autoriteti. Kao "heroji“. Kao oni koji su "branili narod“. Njihova imena se izgovaraju bez srama, njihove presude se nazivaju "nepravdom“, a njihova djela se pretvaraju u mit. Istovremeno, neposredni izvršioci masakra u Račku nikada nisu procesuirani. Možda žive mirne živote. Možda vam prodaju hljeb. Možda vam popravljaju automobile. Možda drže govore o časti, moralu i naciji.

Tu leži jezgro problema. Jer zločin koji se ne imenuje — ponavlja se. Zločinac koji se slavi — postaje uzor. A društvo koje identitet gradi na poricanju, gradi ga na trulim temeljima. To nije patriotizam. To je saučesništvo kroz šutnju.

Račak se godinama u srpskom medijsko-političkom prostoru pokušava pretvoriti u fusnotu. U “spornu epizodu“. U “incident“. U predmet teorija zavjere. Kao da postoji dilema oko tijela pobijenih civila. Kao da je dvanaestogodišnje dijete “kontroverza“. Kao da starac od devedeset i devet godina predstavlja vojnu prijetnju. Ta perverzija jezika i povijesti nije slučajna. Ona služi da se krivica razvodni, da se savjest uspava, da se odgovornost prebaci na “vremena“, “okolnosti“ i “istorijski kontekst“, “višu silu”.

Račak, kao i Srebrenica, nije prošlost. To je stalno otvorena rana i stalni test. Test zrelosti jednog društva. Test sposobnosti da se kaže: da, ovo je učinjeno u naše ime i to je zločin. Bez “ali“. Bez relativizacije. Bez kukavičluka. Sve drugo je bijeg.

Ko danas negira Račak, negira i pravo žrtava na istinu. Ko slavi osuđene ratne zločince, poručuje da je nasilje prihvatljivo ako je dovoljno glasno zapakovano u zastavu. A takva poruka nikada ne ostaje bez posljedica. Ona se prenosi. Uči. Nasljeđuje. I čeka novu priliku.