Sarajevo ima jednu posebnu kastu. Ona sjedi po festivalima, premijerama, koktelima i panelima, govori o evropskim vrijednostima, ljudskim pravima, progresivnosti i građanskoj Bosni i Hercegovini, fotografiše se uz čašu vina i obavezni crno-bijeli filter, pa onda na društvenim mrežama dijeli lekcije o demokratiji. Zovu ih FGR, fina gradska raja. A iza tog naziva često čuči jedna sasvim prizemna disciplina- računanje ko drži pipu budžeta i kako se nakačiti na istu.
Danis Tanović, čovjek koji je Bosni i Hercegovini donio prvog Oscara, progovorio je o katastrofi u kulturi jer to nije stanje nego baš katastrofa. Govorio je o tri godine bez novca za Fondaciju za kinematografiju, o ugašenim projektima, o BH Telecomu koji je mogao postati motor domaće produkcije, o ministrici kulture koja je za kulturnu scenu postala urbana legenda, mitsko biće za koje svi znaju da postoji u budžetu, a rijetko ko zna čime se bavi.

Sve možete pogledati i poslušati na našoj paltformi u gostovanju kod Adnana Hamidovića Frenkija u podkastu “Manifest“.
https://youtu.be/P7dRJHv-LBA?si=3ttOlAY99Knae2C2

I onda kreće jeftina rijaliti predstava.

Od Oskara do bota, kako koga zaboli

Danis odjednom postaje "SDfA bot", "ljigavac", "budžetski sisavac", "razočarenje", "čovjek koji priča iz Pariza", "osnivač stranke koji se kasno sjetio". Čitava armija digitalnih jurišnika skače kao da je neko dirnuo u posljednju konzervu hrane u skloništu.

Zanimljivo, ista ta armija mjesecima i godinama je mirno posmatra kako kultura propada, kako umjetnici odlaze, kako se gase projekti, kako država ostaje bez vlastitog glasa. Tišina traje dok god stranačka knjižica uredno radi svoj posao.

Jer ovdje kultura služi kao ukras kampanje. Fotografija sa Sarajevo Film Festivala vrijedi više od deset snimljenih filmova. Selfie sa režiserom važniji je od scenarija. Crveni tepih postaje zamjena za kulturnu politiku.

Tanović je samo izgovorio ono što vidi svaki čovjek koji nije zaposlen na stranačkom hljebu.
Nikad manje filmova. Nikad manje predstava. Nikad manje ozbiljnih ulaganja. Nikad manje ambicije.

Pa ipak, najveći problem postaje čovjek koji je na to ukazao.

FGR ima zanimljivu logiku. Milorad Dodik mjesecima rastavlja državu kao dijete lego kockice. Dragan Čović uredno gura vlastite političke projekte. Institucije se pretvaraju u improvizaciju i sprdnju. Javna preduzeća postaju stranački plijen. Skidamo se sa svjetskih kreditnih i bankarskih lista. Kultura tone, obrazovanje vegetira, javni prostor postaje poligon za trgovinu.
Muk.

A onda Danis Tanović kaže da je stanje katastrofalno i nastaje moralna panika. Takva reakcija govori mnogo više o kritičarima nego o Danisu Tanoviću.

Fina gradska raja godinama gradi identitet na priči o “kritičkom mišljenju“, slobodi govora i građanskoj hrabrosti. Prva ozbiljna kritika vlastite političke opcije i ljudi bliskih toj opciji pretvara tu hrabrost u disciplinovanu poslušnost stranačku poslušnost na kojoj bi i totalitarni režimi bili ljubomorni. Građanin nestaje-ako ga je ikad i bilo, aktivira se partijski vojnik.

U tom trenutku više nema umjetnika, novinara, profesora ni intelektualca. Ostaje samo partijski bot-navijač koji svaku primjedbu doživljava kao napad na vlastiti dres.
Paradoks dobija groteskne razmjere. Oskarovac mora objašnjavati da kultura zaslužuje budžet. Režiser koji je Bosnu i Hercegovinu predstavio svijetu sluša lekcije od anonimnih stranačkih avatara o patriotizmu, stranačkoj disciplini i odgovornosti.

Istovremeno, budžeti cure na savjetnike, komisije, agencije, konsultante, službene automobile, reprezentacije i armiju političkih uhljeba. Za film, knjigu, predstavu i galeriju ostaju mrvice ako i to.
I onda se čudimo što mladi umjetnici odlaze.

Čudimo se što najbolji snimaju u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani ili Parizu.

Talenti napolje, mediokriteti dobrodošli

Čudimo se što Bosna i Hercegovina sve češće izvozi talent, a uvozi političku mediokritetsku proizvodnju.

Najveća ironija cijele priče krije se u činjenici da Tanović govori kao čovjek koji je učestvovao u stvaranju Naše stranke i koji je od nje očekivao više. Njegova kritika dolazi iz razočaranja i realnog sagledavanja situacije, a ne iz mržnje. Upravo zato boli.

Lakše je proglasiti ga izdajnikom nego pogledati statistiku. Lakše je napisati komentar na Facebooku nego odgovoriti zašto tri godine nema novca za kinematografiju. Lakše je opsovati režisera nego objasniti zašto kultura više nema mjesto u političkom programu.

Bosna i Hercegovina odavno pati od jedne opake bolesti. Svaka partija proizvodi vlastitu verziju istine, vlastite medije, vlastite intelektualce i vlastitu publiku. Kritika se tretira kao izdaja, poslušnost kao vrlina, klimanje glavom kao građanska odgovornost.
Takav sistem polako izjeda državu.

Jer država ne propada samo kada je napadaju nacionalisti. Propada i onda kada je njeni samozvani građanski spasioci pretvore u privatni posjed, a svaku riječ upozorenja dočekaju kao neprijateljski akt.

Danis Tanović će i bez budžeta ostati oskarovac.
FGR će i dalje obilaziti koktele.
Trojka će održavati konferencije za medije koje nikoga više ne interesuju.

A Bosna i Hercegovina će ostajati bez filmova, bez knjiga, bez predstava, bez umjetnosti i bez ljudi koji imaju hrabrosti da javno izgovore kako car odavno paradira bez odjeće.
Tu počinje prava drama. Kamera snima. Svjetla gore. Publika šuti. Aplauz odjekuje jedino iz partijskih redova.

P. S.
Ne znam za koga će glasati Danisova tetka, ali su mnooge tetke na pomen Trojke rekle NIKAD VIŠE!