Pišem ovo kao jednu – kako bih rekao – kolumnu koja ne želi biti „uravnotežena“. Cilj joj je da ime i djelo zločinca Nebojše Pavkovića sagleda onako kako ga je vidjela većina žrtava: bez uljepšavanja.

Danas će ratni zličinac Nebojša Pavković biti sahranjen u Aleji zaslužnih građana u Beogradu.
Zvuči kao crni humor, kao neka bizarna scena iz kakvog nadrealnog filma, kao vic u kojem su svi već mrtvi, samo se još niko nije sjetio da ugasi svjetlo.

Ali nije vic. To je Srbija 2025. godine. Zemlja u kojoj je ratni zločinac – zaslužni građanin.

Zemlja u kojoj su murali Ratka Mladića svježe iznikli kao ikone.
Zemlja u kojoj je Vojislav Šešelj profesor nacionalne patologije u direktnom prenosu na Happy televiziji.

Zemlja u kojoj je Novak Đukić, ubica tuzlanske mladosti, slobodan čovjek.
Zemlja u kojoj Vladimir Lazarević, osuđeni za ratne zločine, drži predavanja, dok ga mladi ljudi zovu “čika Vlado”.
I zemlja u kojoj u konačnici Pavković, komandant zla, ide u smrt uz sve državne počasti, vijence i Vučićeve krokodilske suze.

U toj zemlji, koja se nikada nije pogledala u ogledalo, Pavković je simbol.
Ne zločina – nego poricanja.
Ne sramote – nego državne politike.
Ne pokajanja – nego kontinuiteta.

Pavković – krv i pljačka

Podsjetimo se, iako ta riječ „podsjetimo“ u Srbiji nema nikakav smisao, jer se tamo pamćenje tretira kao izdaja.
Dakle, Pavković je 2009. osuđen na 22 godine zatvora pred Haaškim tribunalom zbog deportacija, prisilnih premještanja, ubistava i progona albanskih civila na Kosovu 1999. godine.

Bio je jedan od stubova Miloševićeve vojne mašinerije.
Uz njega su bili Dragoljub Ojdanić, Vladimir Lazarević, Nikola Šainović, Sreten Lukić – svi oni koji su komandovali “odbranom otadžbine”, a zapravo planirali masovna ubistva, logore i protjerivanja nesrba.

To su oficiri smrti. Ljudi čije su odluke brisale sela, porodice, čitave generacije.

Ljudi čije su komande pretvarale žive ljude u statistiku smrti, a tu statistiku u politički kapital.

Pavković nije samo komandovao ratom – on je komandovao brisanjem istine.
Bio je direktno odgovoran za masovne deportacije, ubistva i skrivanje tijela ubijenih Albanaca u hladnjačama koje su kasnije završile u Batajnici, u predgrađu Beograda.
Zamislite tu monstruoznost: ubiješ dijete, prebaciš njegovo tijelo u kamion, pa onda to dijete voziš autoputem “bratstva i jedinstva” da bi ga zakopao iza vojnog poligona u glavnom gradu.

To nije samo zločin. To je državni projekat zla.

Kratka priča o Gencu Beriši

Sjetite se ubijene porodice Beriša.
Sjetite se ubijene djece.

Genc Beriša imao je četiri godine.
Brat Granit – dvije.
Njihova majka Lirija bila je trudna.
Genc je u ruci držao par klikera. Granit je imao cuclu u ustima.

A onda su 26. marta 1999. u selu Suva Reka na Kosovo došle Pavkovićeve jedinice.
Pucali su u sve što se micalo.
Pucali su u kuće, u ljude, u djecu.
Ubijeno je 48 članova porodice Beriša, među njima 18 djece.
I Genc. I Granit. I Lirija sa nerođenim djetetom.
Pucali su sve dok nije ostao muk.
Preživjele su samo dvije žene, Shyhrete i Vjolca, koje su se pretvarale da su mrtve, ležeći među leševima vlastite rodbine.
Njihovo svjedočenje kasnije je bilo dio haškog dosijea.

Ali tu priča ne završava.
Jer u Pavkovićevoj Srbiji ni mrtvima nema mira.
Tijela ubijene djece i žena kasnije su utovarena u hladnjače, prebačena preko granice i zakopana u Srbiji – u Batajnici.

Dakle, čak ni u smrti Pavković nije dao da žrtve budu žrtve.
Htio je da budu – nestale.

Kad su 2001. otkopane masovne grobnice, pronađeni su mali predmeti: dvije cucle, dječji češalj, drvene bojice, grickalica za nokte.
To su bili tragovi jedne porodice, jednog djetinjstva, jedne ljubavi koju su Pavkovićevi vojnici pretvorili u pepeo.
A on – taj isti Pavković – u Finskoj zatvorenik s laptopom, predavao je “mladim Srbima o patriotizmu”.

Profesor smrti

Godine 2023. Pavković se pojavio na video-predavanju u osnovnoj školi “Đura Jakšić” u Kaću, nadomak Novog Sada.
Nije predavao historiju zločina. Nije govorio o zločinima za koje je osuđen.
Ne, tema je bila: „Priče heroja“.
On, ratni zločinac, obraća se djeci.
Kao profesor.
Kao autoritet.
Kao moralni uzor.

Zamislite to: djeca sjede u učionici, a s ekrana im se smješka osuđeni čovjek koji je komandovao deportacijama i ubistvima civila.
I država to ne vidi kao sramotu, nego kao “čas patriotizma”.
To je Srbija danas: država koja od zločina pravi nastavni predmet.

Heroj u Užičkoj

Ali Pavković nije samo krvnik – on je i drumokradica, profiter rata.
Vlasnik vile u Užičkoj, stanova na Vračaru i ko zna koliko skrivenih nekretnina.
Sve kupljeno na krvi i tišini.
To je taj “junak” kojem Vučić želi “dug život i dobro zdravlje”, kako je rekao prije nekoliko godina.

A narod šuti.
I opozicija šuti.
Jer “ne priliči pričati o mrtvima”.
Pijetet, kažu.
Pijetet prema čemu?
Prema zločinu?

Zaslužni građanin zla

U Aleji zaslužnih građana u Beogradu leže ljudi koji su nešto dali društvu.
A sad će među njima počivati čovjek koji je društvo rastakao i osakatio.
Čovjek čija je zasluga – smrt.
Čovjek čije je herojstvo mjerljivo u tonama hladnjača i kubicima zemlje pod kojima su zatrpana ubijena djeca.

I sad, eto, sahranjuju ga uz državne počasti.
Da, ista ona vojska koja je palila po Đakovici, Peći, Suvoj Reci – sada pali počasne hice u zrak za svog “heroja”.
To nije sahrana. To je državni ritual poricanja.

I sve je logično, nažalost.
U zemlji gdje je Mladić na muralima, a Šešelj gost u udarnom TV terminu, Pavković je samo logičan nastavak moralne erozije i sunovrata.
Jer Srbija danas ne živi u postratnom vremenu – ona živi u postistini.
U zemlji u kojoj istina više nema ni težinu ni smisao, Pavković je – naravno – zaslužan građanin, pa makar i mrtav.

Genc Beriša zna

I dok Pavkovićev kovčeg bude spuštan u zemlju, dok se ministri budu krstili i generali salutirali, neka im negdje u tišini odjekne ime:
Ubijeni Genc Beriša.

Dijete od četiri godine.
Klikeri u ruci.
Cuclica na zemlji.
I mrtva majka koja ga više nikad neće zagrliti.

To dijete je Pavkovićeva biografija.

Ne generalski čin, ne medalje, ne vojna akademija.
Genc Beriša i njegovi ubijeni rođaci – to su Pavkovićeve diplome, to su njegovi ordeni.

I zato neka Srbija sahrani Pavkovića u Aleji zaslužnih građana, ako tako želi.
Ali neka zna: svaka čestica te zemlje pod kojom leži – smrdi na nepravdu i zlo.
I neka zna da nijedna aleja, ni u Beogradu ni u Parizu ni u Jerusalimu, ne može oprati krv s imena čovjeka koji je komandovao nad kolonom smrti.

Jer Genc Beriša zna.
I njegove oči – ako ih još iko ima snage zamisliti – gledaju pravo kroz sve nas.
Bez mržnje, bez optužbe, samo s jednom tišinom koja para i nebo i zemlju:
“Zašto je moj ubica zaslužni građanin?”