“Pa tako Bošnjaci – nisu inferiorni zato što su „drugačiji“, nego zato što su „nezreli“, „emocionalni“, „nedovoljno racionalni“, “nedovršeni“. Oni su stalno u fazi „učenja demokratije“, dok su drugi već „naučili lekciju“. Oni su “nedovršeni ljudi“

Nedavno je bosanskohercegovački novinar i urednik Kenan Efendić objavio odličan tekst pod naslovom „Zagrebački kolumnisti pojma nemaju o Bosni i Hercegovini“, u kojem precizno i hladno secira tragičnu neobaviještenost dijela hrvatske kolumnističke scene kada govori o političkoj i društvenoj stvarnosti BiH.
(https://odgovor.ba/article/6832/)

Efendić pokazuje kako se Bosna u tim tekstovima ne čita, nego zamišlja; ne razumije, nego tumači s visine; ne sluša, nego objašnjava. Kako se proizvoljnost, kontradikcija i elementarno nepoznavanje unutrašnjih odnosa prodaju kao ozbiljna analiza, a zapravo su izraz dubinske sljepoće – i (ili) ideološke namjere.

Ali ogroman i značajan problem koji Efendić otvara ne završava na jednoj redakciji, jednom autoru ili jednoj državi. Naprotiv. To je tek pukotina u mnogo većoj konstrukciji: sistemskoj neobaviještenosti srpskog i hrvatskog javnog mnjenja o Bosni i Hercegovini, neobaviještenosti koja ne dolazi odozdo, iz površnosti ili neznanja „običnih ljudi“, nego odozgo – iz nutrine kulturnih, medijskih, akademskih i tzv. progresivnih elita.

I ta neobaviještenost nije slučajna.

Ona nije puka rupa u znanju. Ona je proizvedena. Njeni korijeni nisu u manjku informacija, nego u imperijalnoj svijesti koja Bosnu i Heregovinu vidi kao prostor bez pune subjektivnosti, državnosti; napose ta svijest nazire bosanskog čovjeka kao biće koje se može tumačiti, ali ne i slušati. Da budem posve precizan-u tom tumačenju više nalik human safariju Bosanac i Hercegovac je više homo vulgaris, ponekad simpatični homo vulgaris, ali rijetko Bosanac ili Heregovac i najrjeđe Bošnjak. Čak postoji jedno (pod)svjesno mišljenje da je odrednica Bošnjak dogovorna i nacionalistička, pa je “bosanski musliman“-šta god to bilo OK sve dok u Beogradu ili Zagrebu ne kaže da je Bošnjak. Istog momenta se promatra sa skepsom sa kojom bijeli čovjek zapada gleda ljude koji uče K’uran.

Neki to rade svjesno. A neki nesvjesno – kao korisni idioti Beograda i Zagreba, uvjereni da govore u ime razuma, univerzalizma ili čak i ljevice, dok zapravo reproduciraju stare obrasce desne dominacije.

Fanon: kolonija koja nije prepoznata kao kolonija

Frantz Fanon je pisao o kolonijama koje nisu samo okupirane, nego internalizirane – o društvima koja su naučena da sebe vide očima centra. Bosna i Hercegovina je upravo takav slučaj. Ona formalno nije kolonija, ali je tretirana kao kolonijalni prostor: prostor koji se opisuje, uređuje, disciplinira i moralizira izvana. Promatrajući u Fanonovom ključu BiH iz beograda ili Zagreba je Alžir sedamdesetih u očima jednog bijelog Parižanina.

Bosna i Hercegovina u tom poretku nije subjekat istorije, nego njen puki materijal. Maglovito mjesto gdje se „dešavaju problemi“. Gdje su ljudi „komplikovani“. Gdje identiteti „nisu dovršeni“.

To je Fanonov trenutak: kolonizirani nije samo onaj koga tuku i drže u okovima, nego onaj kome oduzmu pravo da govori kao jednak. Na koncu, i za ovaj tekst će vam reći, u čemu je problem-neka svi ti Bosanci dođu, mi ćemo ih ugositit, neka se čuje njihovo miljenje u podcastu npr. I to je sva muka, jer oni su a priori nevidljivi, sami treba da izbore podrazumijevajuće mjesto pod intelektulanim suncem.

Kulturni rasizam: hijerarhija bez biologije ili Mujo nahrani pse i ništa ne diraj

I da se razumijemo, ovdje ne govorimo o klasičnom rasizmu. Nema govora o krvi, lobanjama i genima. Govorimo o kulturnom rasizmu, onom koji tvrdi da su razlike „civilizacijske“, „političke“, „mentalne“.

U tom okviru Bosanci i Heregovici – specifično naročito Bošnjaci – nisu inferiorni zato što su „drugačiji“, nego zato što su „nezreli“, „emocionalni“, „nedovoljno racionalni“, “nedovršeni“. Oni su stalno u fazi „učenja demokratije“, dok su drugi već „naučili lekciju“. Oni su “nedovršeni ljudi“. Na koncu, humor raističkog tipa o Husi, Hasi i Muji je stvoren kao doživljaj srpskohrvatskih elita o “glupim“ i “zaostalim Bosanscima“. Huso i Haso se nikad ne šale na račun kulture, elite ili klase...oni su tu za prizemni rad, prekarijatno-erotski humor i to je to. Kako ono kažu, Mujo, naharni pse i ništa ne diraj (sic!)

Srpski separatizam se zato tumači kao racionalna, historijska strategija, nužnost čak. Hrvatski zahtjevi kao legitimna demokratska borba-u bilo kom diskursku. A bosanska ideja građanske države kao prijetnja, podvala, “zli plan“, podmetačina“.

E to je čisti, nepatovreni kulturni rasizam: razlika predstavljena kao sudbina.

Jezik kao linija fronta

Zato i pitanje bosanskog jezika nije (samo) lingvističko pitanje niti je to ikad i bilo. Ono je političko i civilizacijsko.

Jezik je pravo da se imenuje svijet. Pravo da se vlastito iskustvo ne prevodi u tuđe kategorije. Kada se bosanski jezik negira ili relativizira, ne negiraju se riječi – negira se subjektivitet. A negiranje imena jezika, jeste negiranje njegovog subjektiviteta.

U srpskom i hrvatskom elitističkom diskursu postoji samo jedna prihvatljiva shema: srpski i hrvatski jezik kao „ozbiljni“ standardi, a bosanski kao varijanta, nusprodukt, politička izmišljotina.

To se ne izgovara s mržnjom, nego s ironijom.
„Pa to je isto.“
„Pa to je politika.“
„Pa to je srpskohrvatski.“

Ali upravo u toj navodnoj neutralnosti leži nasilje. Jer relativizacija je sofisticiraniji oblik brisanja od zabrane.

Evo kako to ide u relanosti kod kvaziljevih lingvista: Neka se jezik zove “Naš“ ali pod “Našim“ se podrazumjeva i (ili) Srpski, Hrvatski ili Srpskohrvatski odnosno Hrvatskosrpski jezik. Svako pominjanje Bosanskog ili Crnogorskog jezika vas automaski stavlja u ladice bošnjačkih ili crnogroskih nacionalista-šta god to bilo.

P.S. O temi supramcionizma u jeziku bi se dale pisati čitave hrestomatije.

Said: Orijentalizam Zapada prema Bosni i Hercegovini

Edward Said je pokazao kako Zapad (veliko“Z“) proizvodi Orijent kao svoju suprotnost – emotivnu, iracionalnu, opasnu. Na Balkanu se događa ista stvar, samo u manjem mjerilu: Beograd i Zagreb proizvode Bosnu i Heregovinu kao svoj unutrašnji Orijent.

Bosna i Heregovina je „isto, ali ipak drugačija“. Dovoljno bliska da se o njoj govori bez ustručavanja, dovoljno udaljena da se nikad ne uzme ozbiljno. Njeni ljudi su „dobri“, „topli“, „stradalni“ “srdačni“– ali ne i politički ravnopravni niti osviješteni. Oni “ne znaju šta je nabolje za njih“.

To je balkanski orijentalizam iz beograskih i zagrebačkih kuhinja: Bosna kao prostor emocije, ne razuma. Kao mjesto tragedije i fatuma, a ne razuma i realpolitike.

Sarajevo: pasivni grad-žrtva, ne aktivni grad-subjekt

U toj logici posebno mjesto zauzima Sarajevo. Sarajevo nije grad u punom, urbano-životnom smislu riječi – ono je simbol. Grad-žrtva. Grad-sjećanje. Grad-zarobljen u prošlosti. Ta, uporno mu baš zagrebački i beogradski kvaziintelektulaci oduzimaju status grada u sadašnjosti umovanjem “nema više onog Sarajeva“, “to je danas islamizirana kasaba“ i sl. Prema tome, Sarajevo je od živućeg grada pretvoreno u grad koji služi da se drugi moralno potvrde.

U kulturnom smislu, Sarajevo se svodi na Sarajevo Film Festival – nekoliko dana godišnje kada beogradske i zagrebačke elite dolaze da potvrde vlastitu regionalnu otvorenost. Fotografije, paneli, izjave o saradnji. A onda povratak u centre gdje Bosna i Heregovina ponovo u fejdautu nestaje.

To nije priznanje Sarajeva. To je instrumentalizacija Sarajeva.

Bourdieu: simboličko nasilje i selekcija „podobnih“

Pierre Bourdieu je simboličko nasilje definirao kao oblik moći koji se ne prepoznaje kao nasilje jer djeluje kroz „normalnost“. Upravo to se događa Bosni i Heregovini.

Na festivalima, panelima i kulturnim događajima u Beogradu i Zagrebu ne viđate Bosnu i Heregovinu u njenoj složenosti. Viđate selektiranu Bosnu čije se i ime kratki: naturalizirane Srbe i Hrvate iz BiH, ili nekoliko „podobnih“ bosanskih kulturnih posvuduša – univerzalno prihvatljivih, politički sterilnih, uvijek spremnih da potvrde narativ hrvatskog ili srpskog centra. I još više, viđate sarajevske izmišljene disidente koji su “morali napustiti Sarajevo“ kako propiraju svoj nacionalizam u građanskoj mlakoj vodici.

To nije slučajnost. To je mehanizam moći. Bosna i Heregovina je prihvatljiva samo ako se sama poništi, ako prestane biti subjekt, ako pristane da bude ilustracija, geografski isprazni trokud naseljen brđanima dugih ruku i kratke pameti.

Supremacionizam bez znamenje

Iz svega ovoga proizlazi ono o čemu se rijetko govori otvoreno: srpskohrvatski supremacionizam. Ne kao ideologija s manifestom, nego kao mentalna infrastruktura.

Supremacionizam u kojem postoje centri koji misle i periferije koje se u objekt relaciji objašnjavaju. Nikad se ne samoobjašnjavaju. U kojem se znanje proizvodi „gore“, a iskustvo „dolje“. U kojem Bosna i Heregovina može biti tema, ali ne i aktivno mjerilo.

To je imperija bez tenkova. Imperija diskursa.

Kvazilijevi kolonijalizam kao posljednja maska

Najperfidniji oblik svega ovoga jeste lijevi, preciznije kvazilijevi kolonijalizam. On se predstavlja kao borba protiv nacionalizma, a zapravo reproducira imperijalni poredak kroz opštost. Govori o univerzalizmu, ali negira posebnost i etiketira je kao mikronalcionalizam. Govori o jednakosti, ali ne priznaje subjektivitet.

On ne kaže: „Bosna ne postoji.“
On kaže: „Bosna je komplikovana.“
Ne kaže: „Bosanski čovjek nije vrijedan.“
Kaže: „Bosanski čovjek JOŠ nije spreman.“

Završno: pravo na postojanje

Efendićev tekst mi je bio samo sjajan okidač. I no što je razotkrio tek je jedan sloj mnogo šire strukture: kulturnog rasizma i supremacionizma koji Bosnu i Hercegovinu proizvode kao ništavilo.

Dok god se u Beogradu i Zagrebu bude moglo govoriti o Bosni bez Bosne i Heregovine, dok god se Sarajevo bude svodilo isključivo na grad-žrtvu i festivalsku kulisu, dok god se bosanski i heregovački čovjek bude objašnjavao, a ne slušao – taj progresivizam neće biti progresivan.

Biće ono što već jeste: imperija komšija i susjeda u navodnom lijevom ruhu.

A Bosna i Hercegovina će, uprkos svemu, nastaviti da postoji.
Ne kao tema.
Ne kao problem.
Nego kao subjekt.