Ako nekome smeta Hamdija Ćemerlić, šta mu onda tačno odgovara? Ulica po koljaču i ratnom zločincu? Trg po rušitelju? Hamdija ječovjek koji je spajao evropsko obrazovanje, bošnjačku samosvijest, sekularnu političku racionalnost i duboko razumijevanje društva u kojem živi. Bez njega teško da bi bilo države! Takvi ljudi spajaju zemlju!
I to je muka secesionistima! E zato svaki grad u Bosni i Hercegovini treba imati ulicu Hamdije Ćemerlića!
Na širokobriješkoj Pecari je ovih dana prekinuta utakmica zbog transparenta kojim su “Manijaci“ obilježili reintegraciju Grbavice, tri dana nakon 30. godišnjice povratka tog sarajevskog naselja pod ustavnopravni poredak Bosne i Hercegovine.
Transparent je prizivao dobro poznatu scenu: skida se tabla “Ulica srpskih boraca”, vraća se ime ulice Hamdije Ćemerlića. Sudija Haris Halkić zaustavio je meč, uslijedila je intervencija policije, sukob s navijačima Željezničara, pražnjenje dijela tribine, a utakmica je završena 1:1. Istovremeno su se s tribina mogli čuti povici “Gazi balije”, bez naročite uzbune i bez istog refleksa zabrane. E, tu stanuje cijela dijagnoza ove zemlje.
Da li je ovdje ikome išta jasno?
Jer, zamislite tu “monstruoznu provokaciju“: neko je na stadion unio sjećanje na oslobođenu Grbavicu uz ime čovjeka bez kojeg bi Bosna i Hercegovina u modernom političkom smislu vjerovatno bila rasparčana administrativna ledina, tuđa avlija, kolonijalni dodatak tuđim planovima. Dakle, nije u pitanju bio nikakav zločinački slogan, nikakvo slavljenje koljača, nikakva ikonografija krvi i tla. Problem je bilo ime Hamdije Ćemerlića. U zemlji u kojoj se prešutkuju povici mržnje, a sankcioniše uspomena na reintegraciju jednog okupiranog naselja, svaka rasprava o fudbalu odavno je završena. Ostala je samo rasprava o tome ko smije imati historiju, a ko mora zauvijek hodati pognute glave.
Malo historije
Pa da se podsjetimo, kad već mnogi očito ne znaju ili se prave da ne znaju: Hamdija Ćemerlić rođen je 1905. godine u Janji. Školovao se u Sarajevu i Beogradu, doktorirao pravo na Sorboni u Parizu, a iz tog evropskog obrazovanja nije donio kolonijalni prezir prema Bosni, nego precizno znanje kako se država pravno brani, oblikuje i utvrđuje. Bio je pravnik, profesor, akademik, kasnije i rektor Univerziteta u Sarajevu, prvi dekan Pravnog fakulteta u Sarajevu, te važna figura u razvoju Fakulteta islamskih nauka. Drugim riječima, bio je hodajuća institucija i enciklopedija u vremenu kada su ovdašnji narodi vapili za ljudima koji znaju spojiti znanje, moral i političku hrabrost.
Ali Ćemerlićev najveći trag nije u titulama. Njegov najveći trag je u samoj činjenici da Bosna i Hercegovina nije svedena na fusnotu između velikodržavnih srpskih i hrvatskih apetita. U antifašističkoj borbi nije bio tek dekor, ukras, salonski profesor za svečane akademije. Bio je učesnik NOB-a, vijećnik ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, čovjek koji je razumio da bez pravne artikulacije antifašističke volje nema ni države, ni političkog subjektiviteta, ni budućnosti. Upravo se uz njegovo ime veže izvorni tekst Deklaracije o pravima građana Bosne i Hercegovine sa Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a, dakle tekst dokumenta koji je udario temelje modernog razumijevanja jednakosti građana i ravnopravnosti naroda u Bosni i Hercegovini.
To nije fusnota za istoričare. To je državotovrni kamen temeljac. U noći kada se u Mrkonjić Gradu obnavljala državnost Bosne i Hercegovine, nisu se samo ispisivale parole otpora fašizmu. Tada se rješavalo hoće li BiH biti republika ili tek ratni plijen. Hoće li imati svoju političku kičmu ili će biti razdijeljena kao ratni tal između Beograda i Zagreba. Ljudi poput Hamdije Ćemerlića razumjeli su da se država ne brani samo puškom nego i formulacijom, normom, odlukom, političkom pameću. A Bosna je u tom času vapila upravo za takvom pameću. Zato Hamdija nije tek jedno od imena iz svečanih protokola. On je jedan od ljudi koji su spasili kontinuitet bosanskohercegovačke državnosti.
Kome smeta Hamdija Ćemerlić?
Zato je mučno, ponižavajuće i duboko simptomatično kad se na stadionu digne panika zbog njegove table. Čega se to zapravo plaše oni kojima smeta Hamdija Ćemerlić? Njegovog imena? Njegove biografije? Njegovog bošnjaštva? Njegovog antifašizma? Njegovog znanja? Ili ih boli sama činjenica da je Bosna i Hercegovina obnovljena kao politička činjenica koju nisu mogli ni tada svariti, pa je ne mogu svariti ni danas? Jer, transparent o reintegraciji Grbavice nije nikakva prijetnja. To je podsjetnik da je okupacija završila, da su paratvorevine propale, da su improvizirane table i lažna imena otišla na smetljište historije, a da se Bosna, makar ranjena, vraćala sama sebi.
Upravo zato je važno govoriti o Grbavici. Reintegracija tog naselja u martu 1996. bila je mnogo više od tehničkog prijenosa teritorije nakon Daytona. Bila je simbolički povratak jednog komada Sarajeva iz kandži agresije, dokaz da grad nije zauvijek osakaćen, da tenkovi i snajperi ipak nisu posljednja riječ historije. Kad navijači Željezničara obilježavaju taj datum, oni ne slave nikakvu mržnju. Oni slave povratak komada svog grada sebi i u sebe. A kad uz taj prizor stoji ime Hamdije Ćemerlića, tu je poruka kristalno jasna: Grbavica nije vraćena samo Sarajevu, nego ustavnom i historijskom kontinuitetu Bosne i Hercegovine.
I zato je pravo pitanje sasvim jednostavno: ako nekome smeta Hamdija Ćemerlić, šta mu onda tačno odgovara? Ulica po koljaču i ratnom zločincu? Trg po rušitelju? Škola po propagandisti krvi? Jer ovu zemlju su predugo punili imenima onih koji su je komadali, trujući generacije lažnim herojima. Nasuprot njima stoji Hamdija, čovjek pera, prava, institucije, antifašističke vizije i državne mudrosti. Čovjek koji je spajao evropsko obrazovanje, bošnjačku samosvijest, sekularnu političku racionalnost i duboko razumijevanje društva u kojem živi. Takvi ljudi ne dijele Bosnu i Hercegovinu. Takvi ljudi Bosnu i Hercegovinu sastavljaju. I to je muka secesionistima!
Zato svaki grad u Bosni i Hercegovini treba imati ulicu Hamdije Ćemerlića. Ne iz kurtoazije. Ne zbog protokola. Ne zato da se jednom godišnje položi cvijeće i održi govor pun praznih rečenica. Nego zato što se po imenima ulica vidi moralna karta jedne zemlje. Ako djeca odrastaju uz nazive ratnih zločinaca, odrastat će u laži i mržnji. Ako odrastaju uz imena ljudi koji su branili ideju zajedničke, ravnopravne i pravno utemeljene Bosne i Hercegovine, imat će makar šansu da shvate šta znači država.
Hamdija je odavno pobijedio!
A oni što su se sablaznili nad transparentom na Pecari neka najprije odgovore zašto im nije zasmetalo urlanje “Gazi balije”. Neka objasne kako je sjećanje na reintegraciju Grbavice problem, a govor mržnje “sstadionski folklor“. Neka kažu zašto je Hamdija sporan, a šovinizam nije? Tu leži cijela istina o današnjoj Bosni i Hercegovini. Nije skandal zastava s Hamdijom Ćemerlićem. Skandal je što je takva zastava uopšte morala biti (za)branjena.
Kad se prašina slegne, ostat će jedno ime. Ne delegata, ne komesara, ne sudije, ne onih što su prekidali utakmicu zbog historije. Ostat će Hamdija Ćemerlić. I ostat će činjenica da se država brani i na stadionu, kad je već mnogi ne brane tamo gdje su za to debelo plaćeni. Zato neka pišu kazne kome hoće. Neka prekidaju utakmice. Neka se zgražaju nad transparentima. Hamdija je već pobijedio. Pobijedio je onog dana kad je Bosnu i Hercegovinu iščupao iz tuđih ralja i postavio je među ravnopravne republike. A to je pobjeda zbog koje bi svaki grad u ovoj zemlji morao imati barem jednu ulicu s njegovim imenom.
