Francuski filozof je, naime, tvrdio da simulacija zamjenjuje stvarnost. Danas se vidi da simulacija ne samo da zamjenjuje stvarnost nego je i proizvodi. Ona (simulacija) stvara uslove u kojima stvarnost postaje sekundarna reakcija na hiperrealni impuls. Drugim riječima, rat može početi kao narativ.

Nije Donald Donald Trump tek obučni politički fenomen. On je simptom jednog novog svijeta i njegovih novih bolesti. A simptom se ne liječi izborima, nego razumijevanjem te ili tih bolesti. U ovom slučaju, bolest nosi ime koje je davno dijagnosticirao Jean Baudrillard: Hiperrealnost.

Baudrillard nije bio tek još jedan salonski filozof kasnog 20. stoljeća. Bio je jedan od najradikalnijih mislilaca prvotnog medijskog doba, čovjek koji je razorio iluziju da živimo u svijetu činjenica. Njegova analiza potrošačkog društva, medija i znakova otvorila je prostor za razumijevanje stvarnosti kao konstrukta, kao mreže simulacija koje se same održavaju. Pisao je o Disneylandu kao modelu svijeta, o ratu kao televizijskom događaju, o politici kao inscenaciji. Njegova misao nije nudila utjehu, nego upozorenje: svijet u kojem znakovi zamjenjuju stvarnost više ne može razlikovati istinu od njene imitacije.

Baudrillard je pisao o svijetu u kojem znakovi više ne upućuju na stvarnost, nego na druge znakove. O svijetu u kojem kopija nema original. O svijetu u kojem simulacija ne skriva istinu, nego činjenicu da istine više nema. Jednom riječju, bio je pionir predikacije onoga što će 21. vijek ovaplotiti u punini apsurda.

Ako se traži savršen politički proizvod takvo projektovanog svijeta, Trump nije izuzetak. On je njegov logičan ishod.

Ali ovdje počinje ono što Baudrillard nije mogao ili čak nije imao mašte ili hrabrosti do kraja vidjeti odnosno predvidjeti. Ne zato što nije bio dovoljno radikalan, nego zato što je stvarnost postala radikalnija od njegove najradikalnije teorije.

Rat koji se ne vodi, a već je dobijen

Tokom tadašnjeg Zaljevskog rata Baudrillard je napisao provokativnu tezu: “Zaljevski rat se nije dogodio.” Nije mislio da nije bilo bombi ili mrtvih. Mislio je da je rat bio potpuno medijski posredovan, pretvoren u spektakl koji nema veze sa stvarnim iskustvom rata.

Rat je tada bio televizijski događaj.

Danas, u eri Trumpa, više nema ni potrebe za ratom kao događajem. Dovoljno je proizvesti stalni osjećaj rata. Stalno stanje izvanrednosti. Stalni narativ ugroženosti. Stalnu ratnu anksioznost. PTSP bez početka i kraja...

To je hiper rat.

Hiperrat nije nužno sukob vojski, mada može i to biti. To je sukob imaginarija. Sukob u kojem se neprijatelj proizvodi jednako kao i strah od njega. Sukob koji ne mora biti vođen da bi bio učinkovit. Trump ne vodi rat protiv protivnika. On vodi rat protiv same mogućnosti stabilne stvarnosti. On kreira percepciju jer je percepcija sve. Stvarnist? Koga boli briga za stvarnost da ne upotrijebim neki teži izraz.

Trenutak u kojem simulacija prijeti da postane stvarnost

Kada Trump izgovori rečenicu da bi “čitava jedna civilizacija mogla biti uništena”, misleći na iransku, odnosno perzijsku, tada se događa nešto što Baudrillard nije doživio u ovakvom obliku. Simulacija počinje da prijeti da se materijalizira.

Jer ovdje više nije riječ samo o spektaklu. Nije riječ samo o hiperrealnom diskursu koji proizvodi strah. Ovdje simulakrum moći počinje da generira realne posljedice. Ne kroz odluku, nego kroz atmosferu.

Prijetnja uništenjem civilizacije nije vojna doktrina. To je medijski čin. Retorički udar koji ne traži izvršenje da bi bio učinkovit. Dovoljno je da postoji kao mogućnost. I tu dolazimo do pukotine u Baudrillardovoj teoriji.

On je tvrdio da simulacija zamjenjuje stvarnost. Danas se vidi da simulacija ne samo da zamjenjuje stvarnost nego je i proizvodi. Ona (simulacija) stvara uslove u kojima stvarnost postaje sekundarna reakcija na hiperrealni impuls. Drugim riječima, rat može početi kao narativ.

Hiperrealni lider

Trumpova politička moć ne dolazi iz institucija, nego iz percepcije. Njegova snaga nije u zakonima, nego u spektaklu. Njegov jezik nije politički, nego performativan.

On ne govori da bi uvjerio. On govori da bi proizveo efekat. Baudrillard bi danas vjerovatno rekao: Trump nije političar, nego simulakrum političara. Kopija bez originala. Figura koja imitira moć, ali je zapravo proizvod sistema koji je odavno izgubio dodir sa stvarnošću.

Ali danas je potrebno dodati još jednu rečenicu: simulakrum je počeo da upravlja realnim aparatom sile. To više nije bezopasna igra znakova. To je opasna konvergencija između simboličkog i materijalnog.

Mediji kao bojno polje

U klasičnom ratu, kontrola teritorije znači pobjedu. U hiperratu, kontrola percepcije znači sve.

Trump je to razumio bolje od svih svojih protivnika. Njegova kampanja nije bila politička, nego medijska operacija. Njegovi mitinzi nisu politički događaji, nego reality show. Njegovi govori nisu argumenti, nego dramaturgija.

Svaka prijetnja, svaka izjava o uništenju, svaka apokaliptična slika – sve to nije retorička greška. To je arhitektura pažnje. U hiperrealnosti, katastrofa je sadržaj. A sadržaj je valuta.

Što je prijetnja veća, to je doseg veći. Što je retorika ekstremnija, to je prisutnost stabilnija. Sistem nagrađuje eskalaciju. I zato Trump ne smanjuje tenzije. On ih monetizira. Kroz berzu dakako.

Demokratija kao simulacija

Najopasniji aspekt ovog procesa nije Trump kao pojedinac. Problem je sistem koji ga je proizveo i koji ga održava. Demokratija, u ovom kontekstu, prestaje biti mehanizam odlučivanja. Ona postaje scenografija. Izbori nisu izbor između politika, nego između narativa. Kandidati nisu nosioci ideja, nego distributeri afekta.

Baudrillard bi rekao da živimo u simulaciji demokratije. Ali danas se mora reći preciznije: živimo u sistemu koji proizvodi političke efekte bez političke odgovornosti.

Trump može izgovoriti prijetnju uništenjem jedne od najstarijih civilizacija na svijetu, a da to ne izazove institucionalnu blokadu, nego medijski ciklus da ne kažem cirkus. To nije slabost sistema. To je njegova nova i najvažnija funkcija.

Hiper rat bez kraja

U klasičnom ratu postoji početak i kraj. Postoji pobjeda i poraz. U hiperratu toga nema. Hiperrat je stalno stanje.

Uvijek postoji neprijatelj. Uvijek postoji kriza. Uvijek postoji mogućnost katastrofe. Sistem se održava kroz stalnu proizvodnju urgentnosti.

Trump ne može “završiti” sukob jer sukob nije sredstvo. On je struktura. Bez konflikta nema pažnje. Bez pažnje nema moći. Venecuela, Iran, Grenland, Kuba, stvarni ili imaginarni sukob, nebitno mu je.

Preispitivanje Baudrillarda

Baudrillard je bio u pravu kada je tvrdio da živimo u svijetu simulacije. Ali njegova teorija je pretpostavljala određenu vrstu distance između simulacije i stvarnosti. Ta distanca više apsolutno ne postoji.

Simulacija više nije zamjena za stvarnost. Ona je njena prethodnica. Ona proizvodi okvir u kojem se stvarnost mora dogoditi ako uopšte misli da egzistira.

Jer kada politički lider govori o uništenju civilizacije, to nije nužno najava akcije. To je stvaranje polja u kojem akcija postaje zamisliva, legitimna, čak očekivana. To je nova faza hiperrealnosti. Faza u kojoj znak ne samo da prikriva odsustvo stvarnosti, nego je aktivno generira.

Šta nakon simulacije?

Pitanje koje ostaje nije šta će biti s Trumpom. Pitanje je šta će biti sa svijetom koji je takvog lidera učinio mogućim. Ako se prijetnja uništenjem civilizacije može izgovoriti kao medijski sadržaj, bez posljedica u realnom vremenu, onda je granica već pomjerena i nema nazad.

I to je možda najopasniji aspekt hiperrata. Ne to što će se rat dogoditi.

Nego to što će, kada se dogodi, izgledati kao logičan nastavak simulacije.

Baudrillard je pisao o svijetu u kojem rat liči na televiziju. Danas se mora napisati obrnuto: televizija počinje da liči na rat. A između te dvije slike, negdje, nestaje stvarnost.

Da li zauvijek?