Do kada će Milorad Dodik lagati narod u oči, a oni mu vjerovati?

Pitanje je staro koliko i njegova politička karijera. Evo svježeg primjera: 28. augusta ove godine stajao je Dodik pred kamerama, u punoj samouvjerenosti, i poručio: “SNSD neće izaći na izbore. SNSD se neće prijaviti. Ovi izbori nemaju smisla.” Nije prošlo ni mjesec dana, a SNSD se uredno prijavio na iste te izbore, zatražio nalog u CIK-u i sprema svog kandidata Sinišu Karana. Dakle, još jedno gaženje vlastite riječi, još jedno poniženje institucija, još jedan dokaz da u Republici Srpskoj laž nije politička iznimka, nego suro i hudo pravilo igre.

Za Karan(j)e je potrebno dvoje- minimum

I ovdje je Siniša Karan najmanje bitan. Tek još jedan u nizu Dodikovih klimoglavaca koga će narod pogurati da dođe na vlast kako bi ispunjavao Dodikove želje. Ništa novo pod kapom nebeskom u RS-u. Ista meta, isto odstojanje, da ne kažem Karan(j)e.

Ali da budemo precizni: Dodik ne bi mogao lagati da nema onih koji žele biti obmanuti i prevareni Za tango je potrebno dvoje – vođa koji permanentno izgovara neistine i građanstvo koje mu servilno vjeruje sve vrijeme. U RS, doduše, to nije građanstvo nego famozni srBski narod, ali ste shvatili poentu.

To je opasna simbioza: Dodik laže da neće na izbore, oni se zaklinju u njegove riječi. On prijeti da će hapsiti članove CIK-a, oni ponosno klimaju glavom. On mijenja odluke NSRS kao stare čarape, a biračko tijelo sve to entuzijastično guta, bez ikakve kazne ili otpora. On kaže da će biti jedini predsjednik RS-a, onda nominuje Karana…I onda se čudimo kako je laž postala istina, a normalizacija nenormalnog opšti modus vivendi.

Laž kao metoda vladanja

Dodik ne laže povremeno, iz taktičkih razloga. On laže stalno i sistematski. Permanento. Laž je njegovo oružje, njegov sistem vladanja, njegov politički kapital, njegov ekosistem. Od prvog dana do danas. Od toga da “RS ima pravo na otcjepljenje” (nema), do toga da “američki ambasador vodi specijalni rat” (ne vodi), preko laži o ekonomiji, o izborima, o institucijama, sve do banalnih rečenica tipa “SNSD se neće kandidovati” i u končnici etikete da su “Srbi genocidni“ a nisu– svaki put je isto. Izgovori laž, sutradan je demantuje vlastitim djelom i ide dalje kao da se ništa nije desilo.

U normalnom društvu, svaka takva laž nosila bi političke posljedice. U RS-u – ništa. Ljudi klimnu, odvrte glavom i nastave živjeti u paralelnom univerzumu gdje laž ima istu vrijednost kao istina. Zapravo još i veću jer je operativna i konvertibilna. Na tržištu je, sa njom se može dealti i dilati. A istina? Tek arhaični, impotentni pojam.

Publika koja pristaje na obmanu

I ovdje je ključ problema. Dodik bi bio tek još jedan bizarni balkanski manipulator da nema auditorijum koji uživa u njegovoj predstavi i daje mu svojim glasovima poltičku i egzekutivnu moć. Građani RS-a su, svjesno ili nesvjesno, pristali da laž bude jedina valuta. Pristali su da političar može jedno reći u ponedjeljak, drugo u petak, treće u nedjelju, pa sve iznova – i da se ništa ne desi.

To je kolektivna kapitulacija pred bujicom laži. To je trenutak kada društvo kaže: “Istina i laž su ista stvar.” A kad to jednom izgovorite i zaživite, onda etički kodeks prestaje postojati. Onda prestaje i sram, i odgovornost, i elementarno razlikovanje dobra i zla.

Od Banjaluke do Beograda: Balkanska škola obmane

Nije Dodik jedini. Pogledajmo Aleksandra Vučića. Njegove laži su postale institucionalni sado-mazo okvir Srbije i regiona. Jednog dana najavljuje da će plate biti najveće na Balkanu, drugog dana obećava da nikada neće uvesti sankcije Rusiji, trećeg dana tvrdi da je baš on lično spasio državu od katastrofe. I svaki put – narod aplaudira.

Vučićeva metoda je ista ona Dodikova samo na steroidima. To je već sistem “velikih laži” – onih koje se toliko puta ponove da prestaju biti laži i postaju stvarnost u glavama građana. Tako Srbija već decenijama živi u kolektivnoj iluziji da je “okružena neprijateljima”, da je “najbolja i najveća”, dok realnost govori suprotno.

Ruski učitelj: Putinova imperija laži

A ako tražimo izvor inspiracije, ne treba ići daleko. Vladimir Putin je laž pretvorio u državni poredak i nacionalni čak i filozofski projekat. Laž o tome da Ukrajina ne postoji. Laž o “denacifikaciji”. Laž o tome da Rusija nije izvršila agresiju, nego da se brani. Laž o superioronosti “slavenskog čovjeka i njegovog načina života“. To su monumentalne obmane koje su uništile stotine hiljada života i promijenile globalni svjetski poredak.
Putin je pokazao svijetu da se laž može koristiti ne samo kao alat vladanja, nego i kao alat ratovanja. I, nažalost, mnogi su to naučili. Na svojoj koži, krvi i kostima.

Era post-istine

Ali laž odavno više nije balkanski ili ruski specijalitet. Mi živimo u globalnoj eri post-istine. To je vrijeme u kojem istina više nema privilegovani status. Vrijeme u kojem su “alternativne činjenice” ravnopravne ili čak pobijaju naučne činjenice. Vrijeme u kojem je istina postala kvarljiva roba koju niko ne kupuje, dok laž cirkuliše kao validan novac.

U takvom svijetu, političar koji laže nije izuzetak, nego pravilo. Dodik je samo lokalna verzija globalnog trenda. Vučić je regionalna. Putin je evropska. Trump svjetski megastar laži. Ali obrazac je isti: što više lažeš, to si jači. Što više gaziš istinu, to ti više vjeruju.

Smrt istine kao društveni projekt

I ovdje više ne govorimo o jednom čovjeku. Dodik jeste generator laži, ali bez mase koja mu vjeruje, on bi bio tek usamljeni seoski lažov. Što suštinski i jeste. Sa narodom koji pristaje na obmanu, on je vođa. Lider.

Laž nije samo njegova, laž je kolektivna. To je ono što najviše boli i najviše plaši. Kad jednom društvo prihvati laž kao valutu, onda istina postaje luksuz, rijetka roba, nešto što se ne traži na pijaci života. To je najstrašniji dio priče o Republici Srpskoj danas: laž nije više politički problem, laž je društveni, etički i paranučni projekt.

Tango Karana bez kraja

Za tango laži potrebno je dvoje-i za one stvari dabome – vođa koji laže i narod koji toj laži vjeruje. U Republici Srpskoj taj ples traje predugo. U Srbiji traje još duže. U Rusiji je institucionalizovan. A u svijetu – to postaje mainstream.

I što je najgore, publika ne želi napustiti salu. Oni uživaju u predstavi, a svaki novi salto mortale laži dočekuju aplauzom.

A istina? Istina sjedi sama u zadnjem redu, bez karte i bez pozivnice. I sve je jasnije da će, ako ovako nastavimo, iz sale biti zauvijek izbačena.

Spremite se za nove Karane. Sa ili bez velikog slova, isto vam se hvata!