Postoji jedna vrsta političara koju susjedne države ne moraju osvajati, pritiskati, ucjenjivati, kupovati niti lomiti. Takvi dolaze sami. S osmijehom. S buketom usiljenog razumijevanja. S retorikom „realnosti“. S pokornošću i submisivnošću upakovanom u diplomatiju.

Za Hrvatsku, takav političar danas ima ime i prezime: Elmedin Dino Konaković.

Ako se neko u Zagrebu pitao kakav bi bio idealan ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine – odgovor više nije teorijski. To je praktičan primjer. To je ministar koji relativizira neotvorene granične prijelaze, opravdava demonstraciju sile nad suverenitetom BiH, prešućuje političke uvrede, štiti interese HDZ-a BiH i Zagreba, i istovremeno disciplinira vlastite kolege koji se usude reći nešto što se u Zagrebu ne sviđa.

Zato Dino Konaković nije samo ministar BiH. On je kladična zagrebačka politička cvjećka – uredno aranžirana, zalijevana komplimentima, postavljena tačno tamo gdje treba.

Ministar koji opravdava poniženje

Kada premijer Hrvatske Andrej Plenković ulazi u Bosnu i Hercegovinu preko službeno neotvorenog graničnog prijelaza, to nije tehnički propust. To je politička poruka. Demonstracija nadmoći. Poruka da su granice BiH fleksibilne kad Zagreb odluči da jesu.

U svakoj ozbiljnoj državi, ministar vanjskih poslova bi ustao, reagirao, postavio pitanje, zaštitio dignitet države. U Bosni i Hercegovini – Dino Konaković je objasnio zašto to nije problem.

I to usred Zagreba.

Tu se diplomacija pretvara u servis druge države. Ne države koju predstavlja, nego države pred kojom se pravda. Kada ministar BiH stane u defanzivu pred stranim premijerom i kaže da „nije prekršen zakon“, on ne brani zakon – on relativizira državu.

Kapitulacija s osmijehom

Konakovićevi hvalospjevi Plenkoviću, govor o „evropskom putu BiH“ i „hrvatskoj podršci“, zvuče groteskno kada se stave pored činjenica koje je pažljivo – prešutio.

Prešutio je da Hrvatska nije uvela sankcije Miloradu Dodiku. Prešutio je da Dodik slobodno prolazi kroz Hrvatsku. Prešutio je da se Dodika u Banjoj Luci oslovljava sa „predsjedniče“ – uz prisustvo najviših zvaničnika HDZ-a i Hrvatske.

To prešućivanje nije slučajno. Ono je politika.

Jer danas imamo jasan politički trougao: HDZ BiH – SNSD – Zagreb, a Dino Konaković u tom trouglu ne stoji nasuprot. On sa Trojkom stoji unutra. Kao bošnjački alibi. Kao dokaz da „nije sve etnički“. Kao smokvin list.

Ministar koji udara po svojim

Kada ministar odbrane BiH Zukan Helez kaže ono što Zagreb ne voli, Dino Konaković ne staje u zaštitu državnog ministra. On staje u zaštitu Željane Zovko. Kada se bošnjačka djeca segregiraju u Stocu, Konaković šuti. Kada se relativizira agresija, udruženi zločinački poduhvat i presude Haškog tribunala – Konaković diplomatski balansira.

I onda se pojavi Mustafa ef. Cerić, čovjek koji nije ministar, ali govori ono što ministar mora i treba govoriti: o segregaciji, o lažima, o Srebrenici, o istini. I pojavi se Safet Oručević koji kaže ono što boli: stid me Bošnjaka koji su bili tamo.

To su glasovi koje Zagreb ne voli. Zato Dino Konaković nije njihov glasnik. On je njihova alternativa.

Ministar kojeg Hrvatska sanja

Za HDZ, Dino Konaković je savršen partner. Nije tvrd. Nije neugodan. Ne otvara teške teme. Ne pominje Karađorđevo i Dodik-Čovićevo bratstvo. Ne insistira na presudama. Ne govori o agresiji. Govori o „saradnji“.

Za Hrvatsku, on je ministar koji ne postavlja pitanja, nego nudi kvazirazumijevanje. Za Čovića, on je bošnjački partner koji ne smeta. Za Dodika, on je ministar koji ne pravi probleme.

A za Bosnu i Hercegovinu?

Za BiH je on ministar čije ćemo posljedice ministrovanja tek osjetiti. Jer destrukcija države se rijetko dešava spektakularno. Ona se dešava potiho. U konferencijskim salama. Na panelima. U rečenicama koje ne izgovaraju ono što bi morale.

Dok Sarajevo drijema…

Dok Sarajevo drijema, u Banjoj Luci se Dodik oslovljava kao predsjednik. Dok Sarajevo drijema, Zagreb ulazi gdje hoće. Dok Sarajevo drijema, crtaju se mape.

A Dino Konaković? On ne drijema. On asistira.

Ne kao izdajnik u klasičnom smislu – nego kao nešto mnogo opasnije: kao političar koji vjeruje da se država može braniti tako što se ne zamjerate onima koji je rasturaju.

I zato ova priča nije o jednom incidentu. Ovo je priča o modelu političkog ponašanja. O ministru koji je zamijenio suverenitet za kvazipristojnost. Državu za „dobrosusjedske odnose“. Istinu za diplomatski bonton.

Zagrebačka cvjećka lijepo izgleda. Ali cvijeće ne štiti kuću kad dođe oluja.

A oluja dolazi. Živi bili pa vidjeli!