Zna se da su podignuta tri prsta koristili Luburićevi i Francetićevi koljači u Drugom svjetskom ratu prilikom “prisege”, , da ih je držao visoko u zraku poglavnik Ante Pavelić i resto ustaške ekipe, ali nije jasno zašto Milorad Dodik toliko voli taj pozdrav?


(Prisega hrvatskih Domobrana podizanjem tri prsta)

Možda zbog nadimka Mile Ronhil, s ne Mile Drina, a možda zbog drugovanja sa Draganom Čovićem, ali se to ne zna pouzdano. Ono što se zna jeste da Dodik najavljuje velike proteste zbog, kako reče, presude sutkinje Sene Uzunović izvijesnom Miodragu Maliću jer je podigao “tri prsta”.

Šta je to sa Srbima i ljubavlju prema ustašama?

Sad, ne znam najtačnije zašto i narečeni Malić voli ustaški pozdrav ili zašto ga voli Dodikov sin Igor, koji se često slika u toj troprstoj pozi, ili zašto ga voli jedna od opozicionarki Jelena Trivić, koja podržava narečenog Malića, ako se zna da je dotični Malić kažnjen zbog veličanja ratnih zločinaca Karadžića i Mladića, dok je sav pun entuzijazma usprkos zakonskoj zabrani nosakao slike monstruma. Dakle, ustaškog pozdrava ni u priču. Mada, ako mene pitate – a ne pitate – trebalo bi i zbog toga odgovarati.


(Naslovna stranica glasila hrvatskog ustaškog pokreta “Hrvatski narod” koji izvještava sa prisege prve državne Vlade NDH. Na slici: Poglavnik Ante Pavelić dok čita tekst prisege, naravno sa podignuta tri prsta…)


Kako god, nije mi i dalje jasno zašto srpske glavešine s obje strane Drine i prateće nacionalističko stanovništvo obožavaju ustaške pozdrave? Štokholmski sindrom, šta li? Eto, svako magare ima svoje veselje.

Malo mi za miting triba!!!

A što je Dodiku u glavi? Kako nema predizbornih mitinga do februara, kada će biti održani ponovljeni izbori za predsjednika RS na pojedinim biračkim mjestima, ovaj miting podrške ustaškom pozdravu – pardon, narečenom Maliću – biće Dodikov predizborni, odnosno srednjeizborni miting. Šta radi Trivićka, da li opet sama sebi sjače u usta, to pitajte nju.

Ali sada dolazimo do dijela koji je stvarno fascinantan: Dodik ne laže samo politički. Dodik laže sudski. Laže dokumentovano. Laže u formatu presude.

Da podsjetim:

Miodrag Malić nije osuđen zbog tri prsta. Ta rečenica postoji samo u Dodikovom paralelnom univerzumu u kojem sudske odluke služe kao scenografija za politički performans.

U presudi Suda Bosne i Hercegovine jasno piše: Malić je osuđen na tri godine zatvora jer je javno veličao ratne zločince Ratka Mladića i Radovana Karadžića, držeći njihove fotografije na opozicionom mitingu u Banjaluci. Možda je Trivićkin pulen pa ga zato brani, sli sve vam je to isto. Kako god, sud je utvrdio da je imao direktni umišljaj, da je znao ko su osobe koje veliča i kakve su presude protiv njih donesene. Proglašen je krivim za izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti.

Tri prsta? Nema ih ni u fusnoti. Nema ih ni između redova. Nema ih ni u zagradi. Nema ih ni u bajci.

Ali Dodik je odlučio da transparent s Mladićem i Karadžićem pretvori u ruku s tri prsta. Fotografije genocida zamijeniti gestom. Presudu pretvoriti u mit o kolektivnoj ugroženosti. Jer mit je politički isplativiji od činjenice.

Tri prsta: mit o “vjekovnom srpskom simbolu” i stvarna historija

Ako pitate prosječnog Srbina od kada se koriste tri prsta, bubeknuće vam kao iz topa: oduvijek. Kao što su “oduvijek” postojali srpsko Kosovo, Nemanjići i vječni istorijski kontinuitet. Problem je što historija ne radi na osnovu narodne poezije i izmišljotina za jednokratnu upotrebu.

U dokumentima prije Drugog svjetskog rata ne postoji nijedan zapis o tri prsta kao “srpskom nacionalnom pozdravu”. Nula. Ni slovo. Ni fotografija. Ni anegdota. Ne postoji.


Za podignuta tri prsta, četnici bi vas zaklali

Još zanimljivije: ni četnici u Drugom svjetskom ratu nisu koristili taj pozdrav. Kao što rekoh, ustaše, domobrani i SS-ovci jesu, ali četnici nisu. Sasvim sam siguran da ste recimo podižući tri prsta pred Đujićem, Đurišićem, Mihailovićem i ostatkom bradate ekipe sebe skratili za glavu-tupim nožem.


(Prisega Vlade NDH na čelu sa poglavnikom Antom Pavelićem)


Jer ravnogorski pokret, iz kojeg današnji nacionalisti vuku identitetski kič, nema ikonografiju tri prsta. Ima kokarde, ima brade, ima noževe i ikonostas – ali nema tri prsta.

Ali zato, na veliko iznenađenje onih koji vjeruju u mitsku genealogiju gesta, postoje brojne fotografije ustaša i hrvatskih domobrana koji pred katoličkim svećenikom polažu zakletvu Paveliću u čast s tri raširena prsta desne ruke. Postoje fotografije čitave Vlade NDH koja priseže s tri prsta. Postoje fotografije Handžar divizije, gdje Hrvati podižu tri prsta, a muslimani stavljaju ruku na prsa. Postoje naslovnice ustaškog glasila Hrvatski narod gdje Pavelić čita prisegu s uzdignutom troprstom rukom.

Drugim riječima: tri prsta su u balkanski politički folklor ušla kao fašistički import.

I da stvar bude još grotesknija, ni ustaše nisu bili originalni. Taj pozdrav su preuzeli od njemačkih SS jedinica. Prisege danskih, njemačkih i drugih nacističkih formacija takođe koriste tri prsta. Fašizam je, kao i uvijek, bio copy-paste ideologija.

Danas, o tempora o mores, ako u Zagrebu podignete tri prsta na utakmici, kuku vana. Ali u Banjaluci i Beigradu je to nacionalna teologija.

Historija je, očigledno, selektivna kad je vodi politička mitologija, ali ne možete kazati da nema smisla za humor.

Zašto onda Dodik i njegovi vole tri prsta?

Zato što fašistički simboli imaju jednu nezgodnu osobinu: emocionalno su efikasni, a racionalno su prazni. Savršeni za lako kvarljivi populizam.

Dodikova laž o tri prsta je politički softver današnjeg srpskog sveta. Ona pretvara veličanje genocida u “ugroženost identiteta”. Ona pretvara sudsku presudu u zavjeru. Ona pretvara zločince u ikone. Ona pretvara autokratu u zaštitnika naroda.

Laž je glasna. Presuda je dosadna. Presuda ima fusnote. Laž ima miting, pardon-predizborni skup.

Groteska se dodatno produbljuje kad Dodika demantuje vlastita porodica. Igor Dodik se slika pored Vijećnice s tri prsta. Nenad Nešić je od tog gesta napravio politički logo. Navijači ga koriste masovno. Dodik sam ima bogatu galeriju fotografija s uzdignutim prstima. Zapravo, slabo na kojoj slici je bez ustaškog pozdrava.



Na sve ovo Dodik ide korak dalje. On ne samo da laže, nego i delegitimizira sutkinju Senu Uzunović lično, nazivajući je “ratnicom s druge strane” i sugerišući etnički motivisanu pravdu. To je klasična strategija autoritarnih režima: diskreditovati sudije, sudove, institucije – jer jedino što smeta autokrati je zakon.

Ako zakon postoji, autokrata je kriminalac. Ako zakon ne postoji, autokrata je vođa.

Fašizam kao lifestyle, tri prsta kao filter

Zašto onda Dodik voli ustaške pozdrave?

Zato što mu fašizam dobro služi. Fašizam je politička estetika bez odgovornosti. Fašizam je identitet bez sadržaja. Fašizam je mit bez ekonomije, bez pravde, bez budućnosti.

Tri prsta su njegov politički TikTok filter. Njegov jeftini rekvizit za mobilizaciju mase. Njegova zamjena za program, reformu, viziju.

Fašistički simboli su politički doping za društva bez perspektive.

I zato Dodik mora lagati o tri prsta. Jer ako kaže istinu – da je Malić osuđen jer je veličao genocid – onda mora priznati da brani slavljenje genocida. A to je već međunarodno problematično na višoj instanci. Ovako brani “identitet”, “simbol”, “Srbe”, “ugroženost”. To je politički marketabilnije.

Laž je njegov politički softver. Istina je bug.

I na kraju, ovaj “svenarodni miting” nije ni o Maliću-ko zna za njega, ni o tri prsta, ni o slobodi izražavanja. To je predizborni miting. To je Dodikov reality show. To je mobilizacija straha pred ponovljene izbore. To je fašistički karneval u predizbornoj sezoni.

Svako magare ima svoje veselje. A Balkanu je, izgleda, fašizam i dalje omiljeni karneval.

A Dodik? On će opet podići tri prsta. Ne zato što vjeruje u Boga, naciju i tradiciju. Nego zato što vjeruje u jednu stvar: da je laž, ako je dovoljno glasna, jača od presude.

I zasad je u pravu.