To je najsvjetliji period u našoj hisotriji. A to što su se Bodirogini preci u četnicima borili na strani nacista, to neka on vidi sam sa sobom i svojim psihologom.


Znate onaj momenat kad laž prestaje biti samo laž i postaje politički program. Kad negiranje historije prestaje biti neznanje i postaje ideološki stav. Kad čovjek izađe za govornicu, pogleda u oči javnosti i mrtav-hladan kaže da Bitka na Sutjesci nije postojala.nije se desila. E pa mi koji imamo tu (ne)sreću da živimo u RS znamo odlično kako to izgleda.

I tada, da se razumijemo, više ne govorimo o historiji. Govorimo o bolesti društva.

Socijalna patologija kao povijesna sudbina

Ognjen Bodiroga, SDS-ovac, nasljednik jedne političke matrice koja se hrani mitovima, izgovorio je ono što četnički narativ godinama šapuće po kafanama, crkvenim portama, podrumima akademija, a sada se, evo, bez stida iznosi u parlamentu. Kaže čovjek, taj Bodiroga da Bitke na sutjesci nema. Da je to propaganda KPJ. Da je Valter četnik. Da su partizani filmska izmišljotina.

Pa dobro.

Onda sljedstveno toj logici nema ni mrtvih.

Nema ni kostiju razasutih po Zelengori. Nema ni preko 7.000 poginulih partizana u jednoj od najkrvavijih bitaka Drugog svjetskog rata na prostoru Jugoslavije. Nema ni mladih ljudi koji su ginuli pod njemačkim obručem, stiješnjeni između Wehrmachta, SS jedinica i domaćih kolaboracionista. Nema ni onih koji su iznijeli ranjenike kroz pakao te bitke, niti onih koji su ih ostavili da umru, jer više nije bilo ni snage ni vremena, ni moći.

Nema ni tvoje porodice, čitaoče, ako je iko tvoj tamo poginuo. Nema ni dobrog dijela moje porodice koji je na visovima Zelengore ostavio svoje kosti. Nema ni metka u nozi moga djeda Čede Bursaća kojeg je dobio u okršaju s pripadnicima Princ Eugen divizije. Sve je to jedna velika izmišljotina, ako je vjerovati nesretnom Bodirogi. Samo ne znam što je mom djedu stalno “pištalo“ izbušeno i gelerisano koljeno na detektorima metala.

nema ni preko 3000 Dalmatinaca, heroja antifašista koji su poginuli daleko od kuće.

Jer ako Bodiroga kaže da nema ničeg od toga, onda nema.

Samo što, vidite, ima.

Ima, heroja ali i lešinara

Bitka na Sutjesci, poznata kao Peta neprijateljska ofanziva, odvijala se u maju i junu 1943. godine. Nacistička Njemačka, uz pomoć italijanskih, bugarskih i kvislinških snaga, pokrenula je operaciju „Schwarz“ s ciljem uništenja partizanskog pokreta. Više od 120.000 elitnih vojnika opkolilo je oko 22.000 partizana. I šta se desilo?

Desilo se ono što se ne uklapa u četničku bajku.

Partizani su probili obruč.

Ali po cijenu koja se ne može izmjeriti ničim. Hiljade mrtvih. Među njima ogroman broj ranjenika koji nisu mogli biti spašeni. Ljudi koji su ostajali u šumama, u bolnicama, u improviziranim skloništima, svjesni da dolazi kraj.

I tu dolazimo do onoga što Bodiroga neće da vidi.

Nakon bitke, četničke formacije su, zajedno s okupatorima ili samostalno, ubijale preostale ranjenike. Ljude koji nisu mogli da se brane. Ljude koji su već jednom preživjeli pakao, samo da bi ih dočekala nož i metak u tišini šume.

To nije propaganda.

To su činjenice. Četnici su bili lešinari i otpadnici koji su ubijali ranjene ljude u Dolini heroja.

Ali činjenice su problem kad si ideološki opredijeljen da ih negiraš.

Jer četnički narativ ne može opstati ako se prizna Sutjeska. Ako se prizna da je postojao organizovani antifašistički otpor koji nije bio pod komandom Draže Mihailovića. Ako se prizna da su partizani bili jedina snaga koja se sistemski borila protiv okupatora. Ako dr prizna da su četnici u velikom broju slučajeva sarađivali s istim tim okupatorima.

Zato je najlakše reći da ništa od toga nije postojalo.

Jer ako izbrišeš Sutjesku, brišeš i razliku između borca i kolaboracioniste.

A onda sve postaje relativno.

Onda je četnik Draža heroj. Onda su bradati koljači “oslobodilačka vojska“. Onda su ubijeni sami krivi jer su vjerovali u „mit“.

Onda možeš da stojiš za govornicom i kažeš čovjeku čijeg su pradjeda zaklali četnici da „mu nema pomoći“.

I to je suština.

Ovdje nije riječ o neznanju. Riječ je o moći. O pokušaju da se redefiniše prošlost kako bi se kontrolisala sadašnjost. Jer onaj ko kontroliše historiju, kontroliše identitet.

Selektivni antifašizam

Zato se u istoj sali osuđuje NDH, što jeste civilizacijski minimum, ali se prešućuju četnici. Zato se pravi selektivna antifašistička rezolucija, koja je antifašistička taman onoliko koliko odgovara dnevnoj politici.

Zato se Mirsadu Duratoviću, čovjeku čijeg su pradjeda ubili četnici, govori da „ne dira u emocije“.

Kao da emocije pripadaju samo jednoj strani.

Kao da su jedni mrtvi važniji od drugih.

A onda se pojavi Ognjen Bodiroga i kaže da nema Sutjeske.

I tu više nema prostora za ironiju.

Jer ako nema Sutjeske, nema ni antifašizma. Ako nema antifašizma, onda je sve dozvoljeno. Onda je i današnje veličanje zločinaca samo jedna „druga perspektiva“. Onda su spomenici ubicama normalni. Onda su budžeti za ratne zločince logičan nastavak takve politike.

Jer kad jednom izbrišeš prošlost, možeš raditi šta hoćeš.

Ali problem je u tome što prošlost ne možeš tek tako izbrisati.

Možeš je negirati. Možeš je izvrnuti. Možeš je pretvoriti u grotesku. Ali ona ostaje, u kostima, u zemlji, u pričama koje se prenose, u imenima koja nisu zaboravljena.

I u toj zemlji, na Sutjesci, i danas stoje grobovi i kosturnice.

Ne filmski. Ne propagandni. Stvarni.

U njima leže ljudi koji nisu znali da će jednog dana neki političar sa Temua ustati i reći da oni nisu ni postojali. Nisu znali da će njihova smrt postati predmet sprdnje. Nisu znali da će se njihova borba relativizirati do te mjere da će biti svedena na „mit jedne nacije“.

Ali znali su protiv koga se bore.

I to je ono što najviše boli ove nove revizioniste.

Jer ta borba je bila borba protiv fašizma.

A četnički pokret, koliko god ga danas šminkali, nije bio to.

Zato Bodiroga mora reći da Sutjeske nema.

Jer ako prizna da je ima, moraće priznati i gdje je stajao njegov ideološki tabor.

A to je mjesto koje niko ne želi da prizna.

Pa je lakše reći da istorija ne postoji.

Samo što postoji.

I dok god postoje oni koji pamte, dok god postoje oni čiji su preci ginuli i bivali klani, dok god postoji makar jedna istina zapisana u kamenu i krvi, neće je izbrisati nikakva skupštinska govornica.

Možeš negirati bitku.

Ne možeš negirati mrtve.

A mrtvi, za razliku od živih političara, nikad ne lažu.