Neke riječi koje često čujemo u javom prostoru i prepoznajemo, ne opisuju samo neke recentne društvene potrese i njihove aktere, nego je njihovo značenje puno dublje i korijenitije. Neki društveni fenomeni koji su dugo prisutni, budu tek naknadno terminološki određeni. „Ćaci” je jedan takav nedavno prepoznat termin kojim se opisuje destruktivni obrazac ponašanja pojedinaca, koji su nadvladani njihovim unutrašnjim lomovima i potisnutim strahovima koje nose kao svoj teret i prijetnju drugima. Kako čovjek pristaje da sebe tako ponizi, da svoje postojanje svede na ulogu u fabrikovanom puku, da brani neodbranjivo i da svoje dostojanstvo nepovratno baci pod noge. Ćaci nema identitet, jer ta društvena kategorija ga se odrekla, a pravo na istinu su zamijenili pokoravanjem svom vladaru. To je strah obučen u lojalnost.
Taj autodestruktivni fenomen može se shvatiti kao trenutak u kojem čovjek prestaje da bude subjekt i prihvata da postane nečije sredstvo. Slijepi sljedbenik vođe, kojemu je pripadanje krdu jedini preostali oblik sigurnosti. A kako je Krleža davno napisao „U krdu je toplo, ali smrdi“. Ta rečenica precizno opisuje habitat ćacija, tu toplinu bez slobode i pripadnost bez savjesti. U krdu se ne misli, u krdu se samo ponavljaju floskule obmane kao molitva. Sumnja je najveća slabost, svaka dilema je izdaja, a lična odgovornost ne postoji. Sve sopstvene manjkavosti, neuspjele želje i potisnute frustracije liječe se kolektivnim urlikom. Sujeta se kompenzuje nasiljem, a strah se pretvara u agresiju prema slobodnim građanima. Ćaci ne napada zato što je jak, ćaci napada zato što se to od njega traži i zato što ne može drugačije da podnese sopstvenu slabost.
Ovaj fenomen je najčistiji produkt sistema koji je odavno doživio "kulturološki lom". Ćaci je onaj čovjek koji je povjerovao da je mrak jedina svjetlost koja mu je dostupna i u tom mraku je najposlušniji sluga. On je vizuelni dokaz destruktivnog sistema vladanja, kao čovjek koji je sopstvenu autonomiju zamijenio za prividnu sigurnost unutar klijentelističke mreže.
Oni ne znaju da funkcionišu u miru i zato je njima potreban sukob da im da smisao, jer ne podnose tuđu slobodu, koja ih podsjeća da su svoju izgubili. Kada vide nekog ko je istinski slobodan, to ih duboko uznemiri jer ta sloboda postaje ogledalo u kojem vide sopstveni kavez. Na kraju se oni najviše boje istine, jer ona ne dopušta izgovore i napad na nju je zapravo njihov očajnički pokušaj da utišaju sopstvenu savjest, od koje bježe pod blatnjavi egid gospodara.
Kada društvo počne proizvoditi „ćacije“ umjesto slobodnih građana to je antropološki poraz i više se ne može govoriti samo o političkoj krizi, jer to predstavlja pogubni trenutak kada čovjek – subjekat promjene postaje objekt upotrebe, a integritet se prodaje za mrvice sa stola elite.
Važno je razumjeti da ćaci nije fenomen jednog prostora i da to nije lokalna devijacija, nego rasprostranjeni regionalni simptom iste bolesti. U Crnoj Gori ćaci se pojavljuje kao eho koji dolazi iz Srbije gdje je prvobitno i nastao. U Srbiji je najvidljiviji u krugu onih bliskih Vučiću koji brane njegov poredak što iza sebe ostavlja žrtve, ali ne onako kako je to činio Miloševićev režim tjerajući ljude u ratove. Danas je to podmuklije jer danas građane Srbije ne ubija front, nego korupcija režima, sistemsko urušavanje svih moralnih vrijednosti i institucionalna anemija (sistem koji ne reaguje, ali se stalno pravda).
U Crnoj Gori ćaci poprima malo drugačiju formu društvenog i ličnog posrnuća, ali ne manje opasnu. To su oni ksenofobni, rigidni politički pigmeji koji „govore jezikom naroda“, ali taj jezik svode na sirovi primitivizam. Razumljivi su, prepoznatljivi i često djeluju blisko, ali ta prividna bliskost čini ih opasnima. Jer u trenutku kada destrukciju proglase principom, a nasilje metodom, oni postaju veća opozicija građanskom društvu nego što bi to ikada mogla biti jedna opozicija vlasti. Njihova infantilnost nadmašuje političku neodgovornost, jer ćaci u Crnoj Gori liče na dvorske lude bez dvora, pitkih narativa ali suštinski jako štetni bez ikakve političke forme i sa jasnim ciljem unutrašnje destabilizacije za tuđi interes.
Žan-Pol Sartr je napisao „Život počinje na drugoj strani očaja“. Ta rečenica ostaje granica koju ćaci nikada ne prelazi, oni ostaju zaglavljeni u očaju koji ne prepoznaju. Umjesto da ga prevaziđu, oni ga još šire i umjesto da iz njega izađu oni u njemu se organizuju kao lojalno krdo. Zato je važno pomenuti još jednu Sartrovu misao „Bolje je umrijeti stojeći, nego živjeti klečeći“. Ćaci biraju ovo drugo ali ne zato što ne znaju za bolje, već zato što je klečanje lakše od hodanja, jer hodanje uvijek traži pravac, a pravac podrazumijeva vrijednosti.
Ćaci je zapravo deminutiv ljudskog postojanja. Umanjena verzija čovjeka koji je mogao biti građanin, ali je izabrao da bude dio krda i samo je prepoznatljiv po onome što ruši, a ne po onome što gradi.
Suprotstavljanje protiv ovog društvenog fenomena je zapravo borba za minimum ljudskog dostojanstva, za pravo da kao slobodni građani uspravno stojimo i da mislimo svojom glavom, da budemo izvan smrada krda i započnemo život s one druge strane očaja.
I za kraj, kako bi to rekao jedan pisac od formata ali nažalost zagovornik nacionalnog shvatanja kao kolektivnog i zatvorenog — onaj kome je ideja „organske zajednice“ i teorija „počve“ bliska, a ćaci vjerovatno bliži od slobodnog građanskog društva — „Ćeraćemo se još “