Praznici su prošli (većina, ne baš svi). Pokloni otpakovani, a minusi na karticama podebljani. Suvišno krupni komadi mesa olojavaju se u rernama, dok gomile kolača stihijski nestaju pred očima domaćica. Odgledana je ko zna koja, a sad već tradicionalna, novogodišnja "Viza za budućnost". I bi nova godina.

Kada ste se probudili 1. januara 2025. godine (a svaki 1.1. je zadivljujuće sunčan) , da li ste primjetili nešto novo. Naravno da niste. Nova godina, stare vijesti isti mi. Sve je isto samo nje nema. Nje? 2024. godine.

I sinoć ste sanjali nova poskupljenja ili činjenicu da će i ovog (kao i svakog) velerastrošnog januara na naplatu doći rata kredita. Najluđa ( a zapravo najsumornija) noć u godini, kako u nedostatku organskog ludila volimo da nazivamo svaki sumrak 31. decembra, nije sa sobom odnijela vaše probleme. Naprotiv, sazvala ih je sve na jedno mjesto. Sjelo svakodnevnih nedaća u vašoj glavi, proslava naravno o vašem trošku, plaćanje u domaćoj valuti - mentalnim zdravljem. Rekapitulirajući prošlu, ušli ste u novu godinu. Cicijaški rečeno: I gdje sam tu ?

Ukoliko bi svaki problem naprasno iščezao, u nama bi ipak ostao strah. Životario bi na relaciji od guzice do glave, sve dok se negdje ne skrasi. Influenserski rečeno : rent free.

Na Balkanu, gdje je pamćenje manje od makovog zrna, a pamet nerijetko i manja ( ili još gore - naknadna) ništa se ne zadržava dovoljno dugo da bi postalo važno. U prvoj sekundi NEZAPAMĆENO i NEVIĐENO, već u drugoj bajato i trivijalno. Ljudi sa ovi'je, naš'ije prostora koji su oblikovali svijet ne pamte se više od dva vijeka, a ovi sadašnji koji prekrajaju trenutak i ukopavaju budućnost, toliko su bitni da se u svojoj marginalnosti samo podrazumijevaju. Uzeti zdravo za gotovo, kao i mnogo toga u nas.

Isključivo strah opstaje generacijski. Ovdje, gdje je sve prolazno i ništavno, samo je strah sveprisutan. Opstaje kao opšti, sveprožimajući pojam kojeg ne želimo da se odreknemo. Neka tajna veza i tanka nit koja nas spaja.

A čega se mi to bojimo?

Zastrašivanje je sastavni dio naše tradicije. Drekavci, babroge, policija i predsjednici samo su početni arsenal mitoloških strašila. Važno je da čeljad od malih nogu usvoje vještinu strahovanja. Samo tako mogu postati stabilne ličnosti.

Posmatrajući proteste u komšijskoj Srbiji i nekolicinu demonstracija u susjednoj Hrvatskoj, dalo bi se naslutiti da u Bosni i Hercegovini nešto ne štima. Otkrih da govno smrdi.

U ovoj zemlji svakako malo šta funkcioniše kako treba. Počnimo od negiranja genocida, preko slučajeva femicida, pa sve tamo do nerada institucija. Sve mi to znamo i svega toga nam je dosta, a opet ne mijenjamo ništa. Paradoks (ne)kvaliteta života. Izgleda da studentima i srednjoškolcima u Bosni i Hercegovini ništa ne smeta. Ko zna, možda su babe i tate u foteljama, pa se krajevi sklapaju sami od sebe. Ili smo svi samo pi...

Postoji i mnogo veći problem nastanjen u svakom od nas. O njemu se govori malo, ali radije nikako. Volimo prema našoj mahalskoj prirodi da ga, čisto reda radi, poluglasno natuknemo sagovorniku. Tako stvaramo lažni osjećaj trijumfa nad neprijateljem, misleći kako smo progovorili o nečemu važnom adresirajući poruku na vlastodržce, a u stvarnosti smo svaku svoju riječ umanjili, izgovarajući je hinjski, tek toliko da bude rečena.

Nisam ovaj tekst naslovio pitanjem zato što znam odgovor, već upravo suprotno - potpuno mi je nejasno, a već pomalo i nestvarno zašto se i kako u ljudima nakupila tolika količina straha. Strah je izgubio jednog, konkretnog odašiljača. Pojavljuje se kao sublimacija desetina strahova. Jedini konkretan strah, čijim bi se odagnavanjem izbrisali i svi ostali, jeste strah od sistema. Ova vrsta mi je još i najmanje jasna, shvatljivo je pribojavanje od novog rata ili sada već izvjesne neimaštine, ali strah od vlasti za mene nikada neće biti opravdan. Kako neko može sebi da dozvoli da se boji vlasti koja je prezadužena, čije su kase prazne, a polupismeni akteri čekaju sudske presude?
Kako?

Obeshrabrujuća je spoznaja da u mojoj ulici, naselju, gradu, a uopšte i državi žive ljudi koje apsolutno boli ku... za politiku. Politika nije igra staklenih perli ljudi u tamnim odijelima, niti kvantna fizika. Politika je život. Neizbježna svakodnevnica, kao recimo pranje zuba ili pišanje.

Ako narod ne počne da se bavi politikom, to će kao i do sada, tamo neko činiti umjesto nas.
Sretna nam Nova godina i sretno nam sa NAMA, ovakvima kakvi smo.