"Čovjek koji nije mogao šutjeti", film režisera Nebojše Slijepčevića, je nominovan za nagradu Oscara u kategoriji kratkometražnih igranih filmova koju dodjeljuje američka Akademija filmskih umjetnosti i nauka.
Radi se o trinaestominutnoj priči o putnicima u putničkom vozu na liniji Beograd - Bar koju zaustavljaju paravojne snage u akciji etničkog čišćenja.
Realno, nije pošteno da Srbi sve urade, a Hrvatska dobije Oskara.
Režiser je Srbin, barem ga ja tako vidim.
Mjesto radnje se odvija u Republici Srpskoj, tačnije na stanici Štrpci, jer 9 km pruge je prolazilo kroz teritoriju Republike Srpske.
Paravojne formacije iz Republike Srpske koje su počinile zločin ustvari nisu paravojne formacije, već jedinice Višegradske brigade Vojske Republike Srpske predvođene haškim osuđenikom Milanom Lukićem.
Ubijeni su u Republici Srpskoj. Prvo su ih odveli u salu osnovne škole, u mjestu Prelovo, gdje su ih, s drugim optuženima, opljačkali i pretukli. Potom su ih, svezane, kamionom odvezli u jednu garažu u višegradskom selu Mušići pokraj Drine, gdje su ih likvidirali iz vatrenog oružja i bacilli u Drinu.
Čak i Tomo Buzov, čovjek koji se usprotivio hapšenju Muslimana/Bošnjaka, je Srbin. Znam, reći ćete da je on Hrvat, što jeste tačno, ali budimo realni: Buzov je bio oficir JNA nastanjen u Srbiji, tj. Beogradu. Njega su se svi pravi Hrvati odrekli još 1991. godine.
Kao što smo rekli, žrtve su bili Bošnjaci, ali svi osim jednog su bili državljani Srbije i Crne Gore tj. države koja se tada zvala Savezna republika Jugoslavija.
I sada ćete reći da je to hrvatski film.
Pravi Hrvati se nikada ne bi sjetili da snime jedan ovakav film u kojem glavnu ulogu igra oficir srbo- četničke Jugoslovenske narodna armije, a gdje su žrtve Muslimani/Bošnjaci iz Srbije i Crne Gore. Ako nisam u pravu, eto demantujte me i dajte naslov nekog filma koji se bavi ovom tematikom.
Problem je još složeniji, jer ni Srbi ne žele taj film kao svoj, pa makar dobio sve filmske nagrade svijeta.
Prije svega, režiser možda jeste Srbin, ali nije prvi, jer da je pravi Srbin, ne bio lojalni građanin Hrvatske. Drugo, nije srpsko snimati ovakve filmove, pored tolikih srpskih žrtava i heroja. Na kraju krajeva, pravi Srbin ne gleda u prošlost, on je okrenut budućnosti.
I šta ćemo sad, čiji je film "Čovjek koji nije mogao šutjeti"?
Odgovor je jednostavan: ako nije ni hrvatski, ni srpski, onda je sigurno ljudski, jer ga je snimio čovjek, za ljude.
