Pođimo, makar jednom, od tišine. Ne od parola, ne od konferencija za štampu, ne od zastava koje vijore nad ruinama, nego od tišine. One iste tišine koja nastane kada se ugase kamere, kada voditelji završe dnevnike, kada političari skinu kravate i kada broj mrtvih postane tek statistika na dnu ekrana. Jer upravo u toj tišini živi stvarni svijet — svijet gladnih, raseljenih, poniženih i zaboravljenih. Svijet u kojem čovjek više nije mjera vrijednosti, nego potrošni materijal geopolitičkih ambicija.

Danas se glad više ne događa slučajno. Ona nije posljedica suše kao u starim udžbenicima geografije. Glad je politička odluka. Rat je politička odluka. Sankcije su politička odluka. Tržišta hrane, energenata i lijekova nisu nikakve prirodne sile, nego instrumenti moći. Dok jedni bacaju tone hrane kako bi održali cijenu na tržištu, drugi gledaju kako im djeca umiru jer je vreća brašna postala luksuz. I nitko se više istinski ne sablažnjava nad tim. Čovječanstvo se naviklo na katastrofu kao što se navikne na buku pored pruge — isprva smeta, poslije je više ni ne čuješ.

A ratovi? Oni se danas više ni ne skrivaju iza velikih ideala. Nekada su imperije barem glumile civilizacijsku misiju. Danas se ni to ne pokušava. Sve je ogoljeno do brutalne jednostavnosti: interes, resursi, kontrola. Ukrajina, Gaza, Iran, Sudan — različite geografije, ista matrica. Velike sile ne vode ratove zbog naroda, nego preko naroda. Mali narodi služe kao rovovi tuđih strategija. Njihove zastave mašu se na televiziji, dok se iza kulisa pregovara o plinu, koridorima, rudama i vojnom utjecaju. A javnost se svakodnevno hrani infantilnim narativima o „dobrima“ i „zlima“, kao da je svijet strip za djecu, a ne složeni mehanizam interesa u kojem moral postoji samo kao dekoracija.

Posebno je zastrašujuće koliko je nestalo jezika mira. Nekada su političari barem deklarativno govorili o diplomaciji, kompromisu i suživotu. Danas se ratna retorika prodaje kao odlučnost, a poziv na mir kao slabost ili izdaja. Čovjek koji kaže da ne želi rat automatski postaje sumnjiv. Proglašavaju ga naivcem, stranim plaćenikom, izdajnikom ili korisnim idiotom. Militarizacija svijesti odvija se gotovo neprimjetno: kroz medije, društvene mreže, filmove, političke govore. Djecu ponovno uče da je neprijatelj nužan kako bi nacija znala tko je. A kada društvu jednom zatreba neprijatelj da bi opstalo, tada je ono već duboko bolesno.

Evropa pritom djeluje kao umoran kontinent koji je izgubio vlastitu ideju. Kontinent koji je nastao na ruševinama dva svjetska rata danas ponovno govori jezikom blokova, prijetnji i naoružavanja. Umjesto političke hrabrosti — birokracija. Umjesto vizije — poslušnost. Evropske elite ponašaju se kao administratori tuđe strategije, nesposobni da zamisle samostalnu budućnost. I možda je upravo to najveća tragedija modernog Zapada: potpuni nestanak državnika. Ostali su samo menadžeri krize, PR figure i tehnokrati koji misle da se povijest može kontrolirati algoritmom i anketom javnog mnijenja.

A na Balkanu, kao i uvijek, svjetske bolesti dolaze u grotesknijem obliku. Ovdje se fašizam ne vraća marševima, nego normalizacijom. Kroz viceve, televizijske emisije, komentare na portalima, historijski revizionizam i pažljivo doziranu mržnju. Antifašizam se tretira kao relikt prošlosti, dok se kolaboracionisti pretvaraju u patriote. Društva koja nisu do kraja ni oplakala mrtve već proizvode nove sukobe, nove podjele i nove mitove. I sve to uz zapanjujuću ravnodušnost većine, umorne od siromaštva i bombardirane svakodnevnim besmislom.

Možda je zato danas najvažnije sačuvati sposobnost da čovjek ostane čovjek. Da ne pristane na navikavanje. Da ga i dalje zaboli prizor djeteta pod ruševinama, gladnog čovjeka na drugom kontinentu ili poniženog susjeda u vlastitoj ulici. Jer civilizacije ne propadaju onda kada izgube ratove. Propadaju onda kada izgube empatiju. Kada im tuđa nesreća postane normalna. Kada više nitko ne postavlja pitanje: „Dokle ovako?“ nego svi samo gledaju kako da prežive vlastiti dan.

A upravo je to najopasniji trenutak u kojem se svijet danas nalazi — ne u mogućnosti novog rata, nego u mogućnosti da ljudi prestanu vjerovati da je mir uopće vrijedan borbe.