Ovo je teza koja se ovih dana veoma često čuje na predizbornim mitinzima Saveza nezavisnih socijaldemokrata iz usta njenog predsjednika Milorada Dodika. Tako smo u Istočnom Sarajevu mogli čuti da se “ne smije dozvoliti dodatna islamizacija” i da se “moramo suprotstaviti velikom muslimanskom nacionalizmu, koji predstavlja reinkarnaciju političkog islama”.

Ako malo bolje razmislimo o ovome što je Milorad Dodika kazao, vidjećemo da čovjek priča gluposti koje prkose logici, a evo i zašto.

Kada se govori o “dodatnoj islamizaciji”, postavlja se pitanje koga: Bošnjaka ili, Srba i Hrvata? Ako se to odnosi na Bošnjake, onda je islamizacija odavno završena jer prema popisu iz 2013. godine, u Bosni i Hercegovini živi 50.11% Bošnjaka i 50.7% muslimana. Da pojednostavim, skoro svaki Bošnjak je musliman ili čak da budemo precizniji, među Bošnjacima je samo 0.4% onih koji nisu muslimani.

Sada se nameće prosto pitanje: o kakvoj dodatnoj islamizaciji govori Milorad Dodik? Da li to znači da mi iz Republike Srpske ne smijemo dozvoliti da muslimani u Federaciji BiH postanu još veći muslimani? Baš me zanima kako to misli da izvede?

Također sličan odnos između nacije i vjere nalazimo i kod Hrvata i Srba. Stoga, da li ovaj argument jednako važi i za pravoslavizaciju Srba i katolizaciju Hrvata?

Druga teze o “muslimanskom nacionalizmu” je još problematičnija jer islam ne poznaje nacionalizam, baš kao ni hrišćanstvo. U islamu postoji riječ “ummet” koja u terminološkom smislu označava zajednicu muslimana bez obzira na njihovu nacionalnu, rasnu, jezičku i državnu pripadnost. U jezičkom smislu, ovom se riječi označava skupina, zajednica, sljedbenici.

Biti musliman i nacionalista je kontradiktorno, sa stanovišta religije, jer nacionalizam prlja njegovu univerzalnost.

Nego, neki dan je u “Glasu Srpske” objavljen članak Slavka Mitrovića, jednog od ideologa SNSD-a (ako ta partija uopšte ima ideologiju) pod nazivom: “Islamska država u BiH” u kojoj postoji jedan veoma važan pasus u kojem se kaže:
„Cilj Alije Izetbegovića je bio islamizacija muslimana u BiH, pa zato i nema ništa nejasno ili skriveno u zalaganju nastavljača Alijinog djela, njegove muslimanske Stranke demokratske akcije i sina mu Bakira. Ili pak u zalaganju građanista u SDP-u, njihovoj Našoj stranci Sabine Ćudić i Predraga Kojovića, Demokratskoj fronti Željka Komšića. Nema razlike kako to konstatuje i Dževad Galijašević, jedan od ponajboljih poznavalaca htijenja bošnjačke elite – vjerske, političke, medijske, NVO, portala, čaršije. "Islamska deklaracija je program ponikao iz dubine Muslimanske braće, to je artikulacija tih ideja i postala je sastavni dio nacionalne politike u Sarajevu. Islamska deklaracija je politička agenda svih bošnjačkih partija bile one u 'zelenoj' ili 'crvenoj' koloni. Temeljnih razlika između SDP i SDA u odnosu prema hrišćanima nema. Bošnjaci se nikada neće odreći Islamske deklaracije", pojašnjava Galijašević.“

Znam, samo pozivanje na Galijaševića je glupost sama po sebi i pokazatelj nedostatka valjanih argumenata, ali šta da se radi kada nema boljih.

Elem, Mitrović tvrdi da nema razlike između „crvenih“ i „crnih“ i da „u dubini njihove duše“ gori plamen Islamske deklaracije Alije Izetbegovića i da će bosanskohercegovački hrišćani najebati bez obzira da li je na vlasti SDA, SDP BiH ili Naša stranka.

Jebiga Slavko, nikako ne mogu da izjednačim Sebiju Izetbegović i Dušku Jurišić, kao ni Dina Mustafića sa Emirom Hadžihafizbegovićem. Ne mogu.

Ajde što su svi oni isti, nego što svi maštaju da Bosna i Hercegovina postane Afganistan ili barem Saudijska Arabija.

Ovako crno bijela slika Bošnjaka je uvreda za inteligenciju svakog normalnog i pristojnog čovjeka, jer jednostavno rečeno nije tačna, baš kao što nije tačna konstatacija da su svi Srbi četnici ili Hrvati ustaše.

Šta je onda cilj jedne ovakve banalne generalizacije?

Prije svega homogenizacija, Srba, ali i Hrvata, jer valja nam se suprostaviti nadirućem islamu. Nakon što se složimo i ujedinimo, moramo biti stalno oprezni, jer neprijatelj vreba i nastoji da nas zavara svojom slatkorječivošću. Ne smijemo nasijedati na ono što nam govore i obećavaju, jer svi su oni isti. Da bi bili stalno budni i da ne bi povjerovali u njihove laži, potreban nam je pravi vođa, koji će nas odbraniti od Alijinih sljedbenika, od Bakira, preko Komšića, do Čudićke. Taj vođa mora bespogovorno da se sluša, da sve kontroliše i da se sve pita, jer to je za naše dobro. Takvom vođi je sve dozvoljeno, jer njegov cilj nije da vlada, već da nas odbrani i sačuva.

Taj vođa je Milorad Dodik i niko drugi.