Što se više negira njegovo postojanje, to je bosanski jezik postojaniji. Snagom svoje tišine, kroz svakodnevne razgovore njegov uticaj na oblikovanje kulture, umjetnosti i javnog života raste.
Jedan jezik i jedna ćuna kao dokaz postojanja:
Izjava iz naslova teksta nastala je 2012. godine tokom emisije Željka Ogresta i gosti na HRT-u. Autorica i voditeljica emisije Željka Ogresta tada je ugostila bosanskohercegovačkog režisera Danisa Tanovića, te je kroz čitav razgovor pokušavala da opovrgne postojanje Bosne i Hercegovine, ali i bosanskog jezika. Na pitanje da li joj može reći nešto na bosanskom jeziku ako taj jezik uopće postoji, Tanović je odgovorio protupitanjem: Da li Vama po đahkad na sabahu ćuna padne na pamet?
Ogresta je potom napustila sopstveni studio, a emisija je prekinuta. Osim arhiva HRT-a i nekolicije privatnih kolekcija, niko više ne posjeduje snimak emisije, ali se mnogi koji su je gledali uživo sjećaju ovog trenutka.
Igranje sa kartama i šaranje granica ponovo je aktuelno, a ni geopolitička sadašnjost u duetu sa domaćim peksinlukom ne idu u korist Bosne i Hercegovine. Tokom sjednice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija 12. maja obratio se i idlazeći Visoki predstavnik Christian Schmidt. Govoreći o stanju u manjem entitetu osvrnuo se i na pismo koje je podpredsjednik RS-a, Ćamil Duraković, zajedno sa bošnjačkim predstavnicima u Vijeću naroda NSRS uputio Vijeću sigurnosti.
U pismu su detaljno objašnjenje diskriminatorne i neustavne prakse na svim nivoima vlasti, od lokalne do entitetske koje onemogućavaju ravnopravnost Bošnjaka i Hrvata u Republici Srpskoj.
Duraković i ostali su stavili akcenat na obrazovanje. Nepriznavanje dvaju jezika, nemogućnost obrazovanja na bosanskom i hrvatskom jeziku na isti način na koji je to moguće na srpskom, revizionizam i etnički ekskluzivitet prilikom kreiranja nastavnih planova i programa, te činjenica da nijedna kulturna ili obrazovna ustanova na 49% teritorije BiH ne nosi naziv niti po Bošnjaku, niti po Hrvatu (uz izuzetak OŠ Ivan Goran Kovačić u Banjaluci).
Pomenuti problemi su sistematski, višedecenijski i dokazuju nastojanje da se etničko čišćenje 24 641km² provede u potpunosti, a potom ozakoni. Jezik, kao živa forma izražavanja igra ključnu ulogu u očuvanju identiteta, ali je nerijetko presudan i radi fizičkog opstanka određenog naroda. Nije za očekivati da će se pomenute prakse promijeniti, ali je svakako pravi trenutak da se rasprava o ravnopravnosti jezika i etničkih grupa vrati u eter, jer ako Srbi i Hrvati mogu da glume ugroženosti, onda i Bošnjaci mogu da ukažu na svoju, odistinsku ugroženost? (Iako su za istu prevashodno sami odgovorni.)
Vijekovi ubijanja jezika:
Sve do 1907. godine bosanski jezik držao je primat, kako u svakodnevnom životu tako i u službenoj upotrebi na području Bosne i Hercegovine. Najstariji književni oblik jezika posjeduje upravo bosanski jezik o čemu svjedoči i Bosansko - turski rječnik djelo Muhameda Hevaija Uskufija iz 1631. godine. Tridesetak godina ranije, hrvatski lingvista Faust Vrančić objavljuje: Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum: Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae ili Rječnik pet najplemenitijih evropskih jezika: latinskog, italijanskog, njemačkog, dalmatinskog i mađarskog, no nigdje eskplicitno ne spominje hrvatski jezik, već dalmatinski, što dovoljno govori o prirodi upotrebe jezika na tlu Hrvatske u periodu prije nacionalromantizma 19. vijeka.
Prvi rječnik srpskog jezika (Srpski rječnik) pojavljuje se tek 1818. godine u Beču, a izdanje potpisuje jezikoslovac i jezikosakupljač Vuk Stefanović Karadžić. Iako svoje nacionalističke tendencije nije mogao da sakrije ni u naslovu, ali ni u mnogim pismima i zabilješkama koje su danas dio arhivske građe, Stefanović Karadžić bazirao je ovaj rječnik na istočnohercegovačkom dijalektu koji čini osnovu za standardizaciju srpskoj jezika.
Uprkos važnosti maternjeg jezika, njegovoj rasprostranjenosti i dokazima o postojanju, namjesničke vlasti Austrougarske 4. oktobra 1907. godine ukidaju bosanski jezik i zamjenjuju ga srpsko - hrvatskim. 
Dokuement prikazan na fotografiji predstavlja ukaz zemaljske vlade koji u ime iste potpisuje Stephan Burián von Rajecz, ministar finansija monarhije, čiji je resor direktno upravljajo anektiranim područjima.
Von Rajezc i vlada naređuju da se upotreba bosanskog jezika u službenoj korespodenciji, kao i u školstvu potpuno napusti, te da se bosanski ima zamijeniti novim, srpsko - hrvatskim jezikom.
Do ovakve promijene je došlo iz više razlika, ali je presudno, kao i danas bilo lobiranje kod velikih sila, prevashodno u Beču. 1903. godine preminuo je Benjamin Kallay, prvi austrougarski namjesnik u BiH i von Rajezcov prethodnik na mjestu ministra finansija.
Kallay je smatrao da se aneksiona kriza, etničke tenzije i teritorijalne pretenzije mogu zaustaviti isključivo podizanjem svijesti o integralnoj bosanskohercegovačkoj naciji, koja bi svojim jezikom, kulturom, umjetnošću i politikom nadigrala ideje srpskog i hrvatskog nacionalizma. Tadašnji svojevrsni visoki predstavnik dočekan je na nož, a njegova mrtvorođena ideja dodatno je rasplamsala propagatore nacionalizam, uprkos tome što su i tada stanovnike BiH uglavnom nazivali Bosancima i Hercegovcima, a bosanskim je jezikom govoreno čak i više nego danas.
Stephan Burián von Rajecz po naredbi Beča, a u korist Srba i Hrvata stavlja bosanski jezik izvan zakona, ostavljajući nadolazećim hajvanima mogućnost da vještačku simbiozu srpskog i hrvatskog, odnosno hrvatskog i srpskog podmetnu za službeni jezik svih južnih Slovena, skrnaveći tako bogatstvo i osobenost ne samo bosanskog, već i slovenskog, crnogorskog, makedonskog jezika.
Mnogima idalje po đahkad na sabahu ćuna padne na pamet, a bezbeli će ga unikatnost i ljepota jednostavnosti spasiti bosanski jezik od svih dušmanskih mušafera.
