Svaka sličnost sa stvarnim ličnostima i događajima je namjerna.

U ovom citatu nekadašnjeg crkvenjaka, a kasnijeg vođe SSSR-a, sažeto je i začeće i samrt demokratije. Dalo bi se zaključiti da je Staljin zajedno sa svojim nasljednicima, učinio vrhunsku uslugu demokratiji, jer je ukidajući istu spasio makar malo njenog dostojanstva. Nažalost po demokratiju, a na sreću po nas - Staljin nije vladao Bosnom i Hercegovinom.


Naša, bosanskohercegovačka demokratija je lakrdija, orgijaška izložba vaviječnog neuspjeha.
Uprkos tome, odlučio sam da ove godine i ja postanem saučesnik u takozvanom prazniku demokratije. Prazniku kojim se proslavlja propast glasačke volje.


Sve je počelo pripremom biračkog mjesta. Od 17h do 19h neophodno je zalijepiti desetak postera sa objašnjenjima, poredati stolove, prebrojati listiće, a potom ključeve učionica predati dežurnom policajcu. Tako sam subotnje veče umjesto u kafani, proveo u zatezanju osnovne škole u mom naselju.



Došao sam prvi, malo prije pet popodne, dan ranije o istom terminu obavjestila me je predsjednica mog biračkog odbora - gospođa Dragica.

Određena srpskohrvatska ili hrvatskosrpska imena odaju umilan, voćkast prizvuk. Osim onih klasika voćarskog nominalizma, kao što su Dunja, Višnja ili Jagoda imena poput Dragica, Slavica ili Marica meni takođe zvuče voćkasto. Uporedimo li ih sa marelicom, izgledaju veoma slično. U mojim ušima rečenica: Kupi nam kilu slavica, znaš da nismo odavno - zvuči sasvim normalno.

Dragica nije prepoznala moj glas kada sam je nazvao, ali to je nije spriječilo da mi kaže kako će kasniti nekih sat vremena. Divno, pomislih. Moći ću da uživam u promrzlim nogama i izložbi jesenjih radova osnovnoškolaca. Ja, mokre cipele, slameno strašilo i crteži ogoljenog drveća, ambara na zidovima.

Kroz sat vremena pojavile su se moje sačlanice, Nada i Sabina. Njihova lica sam prepoznao iz autobusa, ali ta putnička poznanstva nisam uzimao kao važna, jer u tih 10 minuta agonije voženja limenom šklopocijom koncentrišem se na puko preživljavanje.

Oko pola 7, ukazala se i Dragica, noseći plastičnu kutiji sa glasačkim materijalom.
U tom trenutku postaje mi jasan proces odvijanja izbora, te lakoća pljačkanja istih. U biračkom odboru imate članove stranaka čiji interesi direktno zavise od volje glasača, a uz to predsjednici samostalno brinu o listićima i pečatim. Volja građana tako zavisi od pojedinačnih moralnih normi, koje očito nisu naročito postojane, što se vidi kroz širok asortiman nepravilnosti tokom izbornog procesa.

Selotejp, makaze i uputstva. Ustaljeno hladni školski zidovi, kao simbol kvaliteta obrazovanja. Nedostatak signala i grijanja ili prosto - pripreme teku po planu.


Nisam mnogo pričao sa koleginicama. Distanca je često moj primarni mehanizam odbrane, naročito onda kada sam doveden u iskušenje da bacim bisere pred krmke.

Glavna tema mojih sabrojačaci bio je sinopsis mnogobrojnih krmokolja, koje su hodočasnički obilazile tokom petka i subote.

Zanimljivo je kako jedan drugi praznik - Dan D odnosno godišnjica potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, uvijek ide u korist Srbima i to ne samo politički ili zbog gratis slobodnog dana, već i zbog kalendarske pozicije zahvaljujući kojoj se uvijek poklapa sa krmokoljem.

Pričale su Dragica, Nada i Sabina o topljenju čvaraka, prezervativnom stiskanju kobasica i pijanim muževima naoružanim kuhinjskim noževima.

Slušajući bajkovite prikaze seoskih pejzaža i barometar cijena svinjetine i ja sam se osjećao kao prase. Teheransko prase, naravno. Ovjeren halal sertifikatom u razgovoru nisam mogao da se uključim ni hedonistički, ni vjerski, a ni etnički. Zamišljao sam vrijedne domaćine u kožnim keceljama ispod kojih vire malje i anahrone tetovaže poput JNA Prilep 81' ili Gacko 79' , kako skakuću po livadi ganjajući prasce i prasice, dok se njihovo samrtno cičanje prolama kroz novembarsku maglu.

I koliko ih plaćaš boga't?

A 'naš kako Miodrag je od mog Dule kum po bratu, pa on nama daje za 5 al' inače je 5 i po.

Pa dobro, fina je to cijena.

Meni, nesvinjojedu nikada nije bila jasna nutricionistička osnova pripreme i žderanja čvaraka. Grickalica od svinjske masti kojoj i sam naziv zvuči zlokobno - čvarak.

Nakon kratke lekcije o svinjogojstvu i prehrambenim navikama prosječnog srpskog seljaka, naprasnom upadicom Nade - bivše radnice u mljekari koja ne radi više od 30 godina, dohvatišmo se pitanja ko gdje treba glasati?

Na stolu, među makazama, olovkama i žutim gumicama za pakovanje, stoji i izvod iz biračkog spiska. Knjižica od 35 stranica ispunjena imenima, prezimenima i matičnim brojevima.

Nada, inače kratkovida i ne opremljena naočalama pokušavala je pod prigušenom plafonjerkom da pronađe ime nekog od nas, iako je znala samo svoje, ali je ipak odustala zbog sitnih slova i mnoštva, kako reče: Muslimanskih prezimena, kojima nije dorasla.

Potom je knjižica prešla u moje ruke, već na prvoj stranici prepoznao sam tri stanovnika Graza, dva domaćinstva iz Göteborga i četvoro rahmetlija. Neiznenađujući saldo koji pokazuje da bi građanska ili probosanska opcija u Banjaluci mogla redovno da osvaja mandate kada bi dijaspora redovno glasala. Isto se neće desiti, jer je lakše voljeti domovinu uz maksime kao što su: Banja Luka u srcu, Vrbas u venama i Jebeš zemlju koja Bosne nema.
Ili: Jebeš zemlju koja ovakvu dijasporu ima.

Do sedam je sve bilo gotovo, a zatim sam se pingvinskim stilom, gazeći slojeve bljuzgavog snijega, vratio kući.

Juče, u 6 ujutro trebao sam da budem na biračkom mjestu. Trebao. Ipak, moj želudac je odagnao san, pa me je probudio tek posljesnji alarm u 6 i 10.

Bože moj, što se mora nije teško, naročito kada je moranje plaćeno 130KM. Hvala vam velikodušni poreski obveznici.

Iznova sam, uz geganje, iako sada po ledu došao do osnovne škole.

U 7:00 počeo je praznik demokratije. Sama ideja praznikovanja propasti javlja se kao dokaz političko - mentalitetskog sadomazohizma, nagona da se sopstvena patnja dobrovoljno produžava sve dok bol ne dostigne prag orgazma.



Do 9 časova glasala je samo jedna starija gospođa. Signala idalje nije bilo, kao ni grijanja, osim siromašne strujne grijalice.

Srž urušavanja, ali i nemogućnosti da ova zemlja ikada profunkcioniše smještena je u izbornom zakonu. Disproprocionalan odnos mandata i brojnosti konstitutivnih naroda, primitivne metode odvijanja izbornih procesa i legalizacija uticaja stranaka na demokratsku volju - obezvrijedili su glas građana i stvorili savršene preduslove za malverzacije.

Ni meteorologija nije išla na ruku ovim prijevremenim izborima. Snijeg, hladnoća, ali i veliko isključenje struje koje liči na još jednu u nizu namještaljki, uspjeli su da otežaju stanje glasačke potencije.

Među nama, brojačima glasova nije bilo vidljivih tenzija. Svi smo mi u istim govnima, bez obzira da li samo glasamo ili i glasamo i brojimo. Teorija o beznačajnosti jednog glasa razvija se lančano, te se tako jedan neiskorišten glas pretvara u hiljade takvih. Osim nedostatka glasača, u prostoriji nedostaje i svježeg vazduha. Nadi fali nekoliko centimetara guzice da sjedne na grijalicu, Sandra sa druge strane u svojoj guzici ima mrave, pa konstantno hoda, a ja bezuspješno pokušavam doprijeti do telefonskog signala.

Najednom, sa pomenom školskih dana i iritantne poslovice o najljepšem dobu od kolijevke do groba, gospođe brojačice zapodijenule su razgovor o nekadašnjim imenima osnovnih škola.

Priča o svojevrsnom pokrštavanju obrazovnih ustanova ne spominje se kao civilizacijska sramota, već isključivo kao istorijska neminovnost, pa je tako sasvim prirodno što je Muhamed Kazaz (inače narodni heroj) preko noći postao Branislav Nušić. Sa imenima, istorija je promijenila i demografsku sliku učenika, kojima ni Nušić ni Kazaz ne znače mnogo. Imena ko' imena, jedno obrišu, drugo dopišu.

Nije Muhamed postao žrtva pokrštavanja zato što je bio partizan i narodni heroj, već zato što nije bio Srbin, paradoks je veći i zbog toga što ni Alkibijad Nuša nije Srbin, već Cincar.

No dobro, vremenom sam se i ja pomirio sa praksom falsifikovanja prošlosti, za čije je istine svakako upitno da li su vaistinu istine.

Glasanje se nastavlja. Do 11 sati svega osmoro ljudi je glasalo u mojoj učionici. Tenzije izneđu nas članova biračkog odbora nisu neprimjetne, ali se usmenim tričarijama i mahalskim olajavanjem relaksira atmosfera. Niskoporivska navika lamentovanja nad usudom nas, pritom smo mi u tim umotvorinama svi narodi i narodnosti bivše države - počela je veoma rano, već oko 10 časova. Hladnoća, snijeg i cijene nekretnina iznaneđujuće brzo su postale dosadne.

U nastavku izdvajam nekolicinu mudrolija dokonih brojačica glasova:

Nije nji' briga za nas, samo sebe gledaju.

Svi su oni isti.

Neće ovdje bit' bolje, paz' štat ja kažem.

Samo se možemo uzdati u ovu mladost.

Na pomen mladosti letimice se okreću ka meni u nadi da ja predstavljam rješenje svih kolektivnih problema.
Budući da se nisu sve izjasnile kojoj stranci pripadaju, nije mi bilo u potpunosti jasno koja ima pravo da se žali, a koja ne. Neshvatljivo mi je da članovi SNSD-a, čak i na tako niskim, mjesnozajedničkim pozicijama mogu da budu toliki licemjeri. Inače u situacijama kao što je ova samo klimam glavom, suočavajući se sa činjenicom da je politička svijest naroda odavno nepovratno izgubljena, iznošenje bilo kakvog drugačijeg stava bilo bi uzaludno, a možda čak i rizično po život, naročito kada se prisjetim muževa krmekoljača.


Napravio sam pauzu. Nakon pišanja i par gutljaja vode pozvao sam majku da mi donese knjigu kada bude došla da glasa.
Do njenog dolaska sam obilazio školu u potrazi za ključevima od biblioteke. Iste naravno nisam pronašao, a ne bi me čudilo ni da je biblioteka konstantno pod ključem.

Kada sam konačno dobio knjigu bio je to trenutak opšteg zaprepaštenja. Ne samo da sam prase teheranske vrste, nego sam i prase koje čita.

Tušta i tma odnosno zbirka prepiski Miljenka Jergovića i Svetislava Basare, štivo je koje vas uz izloženost pogubnosti primitivizma, može olako navesti na samoubistvo.
Učionica počinje da se sužava, pogledi su sve oštriji, a njih dvojica nikada relaniji u pogledu balkanskog mentaliteta. Sve o čemu pišu ja živim u trenutku, nadajući se da neko laže. Ili njih dvojica. Ili realnost. Laž se ipak nije ispostavila kao istina.

U 3 sam otišao kući, na svakako nezasluženu pauzu, jer kada nema glasača, nema ni posla. Njih svega 22 udostojilo se svoje dužnosti do 15 časova.

Usput sam razmšljao vrijedi li se uopše vraćati, jer jedno ovakvo iskustvo uništava svaki postojeći idela.
Nakon ručka i kafe ipak sam se vratio.
Siguran sam da bi svaki građanin barem jednom u životu trebao da bude član biračkog odbora. Možda bi nam tada postalo jasnije zašto nam ispred nosa kradu izbore i koliko je izlaznost zapravo važna.

Sama pljačka izbora je visokorizičan proces, koji zahtjeva niz lančanih, ali programiranih akcija i reakcija. Rizičnost ove malverzacije ne krije se u mogućoj krivičnoj odgovornosti, jer do sada u BiH niko nije odgovarao zbog izborne krađe, ali rizik od gubitka vlasti ono je što tjera čovjeka da postabe gnjida.

Da biste pokrali izbore, onako pošteno i po propisima neophodno vam je ljudstvo, lojalnost i inteligencija. Ukratko: glup čovjek ne može da prekroji izbornu volju.

Ipak i oni glupi dobio svoje uloge, što je jedna od ubitačnih čari demokratije. Njena opšta pristupačnost oduzima joj vrijednost.

19:00.
Ključ je u bravi, prevrnut dva puta. Glasački listići razasuti su po stolu. Brojimo.
Branko Blanuša je ubjedljivo pobjedio, barem u mojoj učionici u kojoj je dobio 61 glas, dok je Siniša Karan dobio svega šest glasova od 73 glasača koliko ih je izašlo za 12 sati.



Sve smo upakovali u vreće i zapečatili. Onaj ko vjeruje da će birokratske zavrzlame oko pakovanja glasačkog materijala i suvišno veliki broj obrazaca sačuvati stvarno stanje glasova potpuno je nesvijestan gdje zapravo živi.

Moje sačlanice u pratnji posmatrača otišle su do opštine. Ja sam se u međuvremenu odlaskom do toaleta spasio dodatnog posla primoppredaje glasova.

Za svega pola sata, koliko mi je trebalo da se vratim kući, dodikovska bulumenta predvođena Radovanom Kovačevićem otpočela je pljačkaški ritual proglašavanja pobjede.

Kada sam napokon stigao kući, na drugoj polovini TV-a zatekla me je tišina. Mikrofoni u erekciji čekali su bilo kakvu izjavu opozicije.

Taj kadar u kojem se na jednoj strani već uveliko slavi, a na drugoj nema ni traga ni glasa od opozicije konačni je politički saldo Republike Srpske.

Opozicija nema plan, uzdaju se u mogućnost da će glasači, polupismeni kakvi jesu, shvatiti važnost promjena i prepoznati njihov rad, dok vladajući SNSD kopa i rukama i nogama ne bi ubrao još koji mandat.

Ukoliko CIK potvrdi pobjedu Siniše Karana, biće to pobjeda voljom kupljenih i uvezenih glasača, te nekolicine onih čiji je jedini životni izbor glasanje za SNSD.



Ukoliko CIK ovjeri pobjedu Branka Blanuše, biće to pobjeda jedine iole urbane zone - grada Banjaluka i velikog broja Bošnjaka u čitavom entitetu. Bošnjaka koji su, uprkos činjenici da je taj isti SDS prije 30 godina predvodio njihovo etničkog čišćenje, masovno glasali za kandidata opozicije. Bošnjaci su tako iznova pokazali viši nivo građanske svijesti u odnosu na Srbe i Hrvate. Sujete i sjećanja na zločine potisnuta su za rad višeg cilja.



Podsjetimo se samo ko već 30 godina vlada Hrvatima ili Srbima u Bih.


Praznik demokratije dočekao sam u svečanoj atmosferi njenog sahranjivanja. Uvjeren sam da njena reinkarnacija može da se desi samo ukoliko dođe do modernizacije izbornog procesa.
Sve ostalo biće samo još jedna farsa.
Ovdje gdje mi živimo poštenja nema ni u ljubavi, a kamoli na izborima.

Tako sam ja proveo izbore.
A vi?
Jeste li izašli ili je i vama sopstveni glas bio nebitan?