Davos - mjesto o kojem svi pričaju

Svake zime, negdje u siječnju/januaru, u vijestima se ponovo pojavljuje isto ime: Davos. Za neke je to samo još jedno švicarsko skijalište, dok jedan dio javnosti vjeruje da se ondje kroji sudbina svijeta, drugi se tješe tvrdnjom da je riječ tek o ispraznom elitnom okupljanju. Obje krajnosti promašuju bit. Pa hajdemo da mirno i jednostavno razjasnimo – šta je Davos, tko tamo dolazi i zašto se o njemu stalno vodi nekakva polemika.

Prvo i osnovno: Davos nije organizacija

Davos je mali grad u Švicarskoj. Ima jedva 11,000 stanovnika. Ono što ga čini poznatim jeste to što se tamo svake godine održava Svjetski ekonomski forum, često skraćeno zvan WEF. Dakle, Davos je lokacija, a WEF je organizacija. Svjetski ekonomski forum (WEF) osnovan je još 1971. godine, a iza njega stoji ekonomist Klaus Schwab. Njegova ideja bila je da okupi ljude koji imaju moć odlučivanja – političare, direktore velikih firmi, stručnjake – i stavi ih za isti stol, kako bi razgovarali o velikim problemima svijeta.

Kada se Davos održava i koliko često?

Glavni skup se održava jednom godišnje, skoro uvijek u januaru. Traje nekoliko dana i tada se u Davosu održe stotine panela, sastanaka i razgovora. Osim toga, WEF tijekom godine organizira i manje skupove u drugim dijelovima svijeta, ali nijedan nema simboliku i težinu kao “onaj pravi” u Davosu. Davos nije zapovjedni centar planeta, ali je mjesto gdje se jasno vidi tko ima moć – a tko je nema.

O čemu se tamo zapravo razgovara?

Uprkos onome što se često može čuti na društvenim mrežama, u Davosu se ne donose zakoni za cijeli svijet. Nema glasanja, nema obvezujućih odluka. U Davosu se formalno ništa ne odlučuje. Umjesto toga, tamo se razgovara o temama koje bi trebale biti nam svima zajedničke, kao npr. ekonomija i krize, ratovi i sigurnost, klimatske promjene, tehnologija i umjetna inteligencija, zdravstvo i budućnost rada...

Davos je više mjesto razgovora i utjecaja, nego mjesto naredbi. Ljudi koji tamo dođu često već imaju moć u svojim državama ili kompanijama – Davos im daje priliku da se sretnu licem u lice. U Davosu se ne donose zakoni, ne potpisuju se ugovori. No politika se odavno ne vodi samo u parlamentima. Ona se vodi u prostorima u kojima se susreću interesi, kapital i politička volja.


(Wikipedia: Davos Dorf)

Tko može doći u Davos?

Ne može bas svatko samo kupiti kartu i pojaviti se. Većina učesnika dolazi isključivo po pozivu. Tamo ćete naći: predsjednike i premijere, ministre, direktore velikih svjetskih kompanija, poznate naučnike, novinare i aktiviste, pojedine mlade lidere koje WEF želi “odgojiti” za budućnost. Obični građani, nažalost ili na sreću, nisu dio tog kruga.

Elitizam nije mit, nego pravilo

Sudjelovanje u Davosu nije pravo, nego privilegij. Pozivi, članarine i logistički troškovi jasno definiraju tko pripada unutarnjem krugu. To nije slučajnost, nego temeljni princip funkcioniranja foruma. WEF se voli predstavljati kao neutralna platforma dijaloga, no dijalog bez ravnoteže moći nije dijalog – nego potvrda postojećeg poretka. Perspektiva prosječnog građanina ondje ne postoji kao politička snaga, već eventualno kao tema panela.

Da li se učešće plaća?

Da – i to je jedan od glavnih razloga zašto Davos ima reputaciju elitnog događaja.
Velike kompanije plaćaju visoke članarine kako bi bile dio WEF-a, a prisustvo u Davosu često uključuje i dodatne troškove. Smještaj, sigurnost i logistika u tom periodu su izuzetno skupi.
Političari ne plaćaju iz vlastitog džepa, ali se njihovo putovanje obično finansira iz državnog budžeta.

Dolaze li tamo predsjednici velikih sila?

Ponekad da, ponekad ne. Američki predsjednici su u prošlosti dolazili, ali često šalju svoje ministre. Predsjednik USA Donald Trump ove godine nije propustio priliku da se predstavi u Davosu. Kina skoro uvijek ima visoke predstavnike, dok sam predsjednik rijetko dolazi. Ruski zvaničnici su ranije bili prisutni, ali u posljednjim godinama uglavnom nisu. Drugim riječima – Davos nije sastanak “velike trojke”, nego širi međunarodni skup.

Ima li u Davosu mjesta i za Balkance?

Naravno, ima mjesta za Balkance u Davosu, samo to mjesto nije ni veliko ni ravnopravno, i to je dio razloga zašto se često postavlja pitanje “zašto nas ima tako malo?” ili “zašto se naš glas slabo čuje?” Balkan nije sasvim nevidljiv, ali nije ni u prvom redu. Tko je češće prisutan? Najčešće: Hrvatska i Slovenija (članice EU i/ili bliske EU krugu), EU članstvo automatski daje glas koji se čuje jasnije. Hrvatsku je predstavljao Andrej Plenković. Srbija, zbog veličine i geopolitičke pozicije, ostale zemlje (BiH, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Kosovo, Albanija) – rjeđe i uglavnom je to manje-više simbolično. Ove godine je iz Srbije bio prisutan Aleksandar Vučić, a iz Bosne i Hercegovine Borjana Krišto. Prisustvo često zavisi od političke stabilnosti u zemlji, odnosa sa EU i Zapadom generalno, kao i od toga ima li lider “što ponuditi” u ekonomskom smislu. Bosna i Hercegovina, s kompleksnom unutarnjom strukturom, najčešće je prisutna simbolično. Predstavnici poput Borjane Krišto, predsjedateljice Vijeća ministara BiH, dolaze s jasnim ograničenjem: u Davosu se cijeni brzina odlučivanja, a BiH je poznata po svemu osim po brzini. To se osjeti...



Na Twitteru (X.com) Borjana Krišto, predsjedateljica Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, objavila je dvije fotografije svog susreta s hrvatskim premijerom Andrejem Plenkovićem „na marginama Davosa“. I tu se nameću neka pitanja, a jedno od njih je i ovo: je li BiH stvarno morala platiti stotine tisuća švicarskih franaka za sigurnost, put, smještaj i protokolarne troškove da bi se ona mogla uslikati s Plenkovićem? Ako je cilj bio samo fotografija i simboličan susret – da je otišla u Zagreb, cijena bi bila barem deset puta manja.

Inače, ne zna se je li Aleksandar Vučić uspio iskoristiti ‘vanrednu priliku’ za selfie s Trumpom – vjerojatnije je da mu ni izdaleka nije bilo dopušteno približiti se. Ako već nije mogao do Trumpa, barem se mogao slikati s Toninom Piculom i kasnije reći da mu je ‘odgovorio’. Nažalost, prema pouzdanim izvorima, Picula je u tom trenutku bio u Strasbourgu na plenarnim sjednicama Europskog parlamenta, pa Vučić može jedino za Informer TV tvrditi kako je Picula izbjegao susret s njim. S druge strane, političari poput Borjane Krišto ili Andreja Plenkovića mogu se fotografirati međusobno, ali i tu postoji ograničenje: njihov utjecaj je mjerljiv, a prava moć i dalje sjedi za stolom, ne po hodnicima.


Tu su i druge slike Borjane Krišto "na marginama" Davosa i WEF-a sa neimenovanim 'regionalnim partnerima'.

Pitanje svih pitanja: Pitaju li se Balkanci šta u Davosu?

Iskreno govoreći, uglavnom – ne mnogo. Balkanski predstavnici u Davosu rijetko postavljaju globalne teme, češće slušaju nego što oblikuju diskusiju, te koriste Davos za bilateralne sastanke (razgovor s jednim ili dva važna aktera). To ne znači da su ignorirani, ali znači da nisu među onima koji postavljaju dnevni red. Davos funkcionira po jednostavnom pravilu: Tko ima ekonomsku, tehnološku ili političku težinu – taj se pita više. Izgleda poprilično prema onoj našoj narodnoj: tko je jači - taj tlači.
I da, Balkance u Davosu sigurno pitaju barem jedno: "What would you like to have for breakfast?"

Zašto Balkan nikada ne nastupa zajedno?

E, ovo je ključno pitanje – i vjerovatno najbolji odgovor na sve prethodno, jer u Davosu Skandinavci često nastupaju kao blok, zemlje Zaljeva imaju jasne zajedničke poruke, EU zemlje uglavnom govore koordinirano. A Balkan? Tu svatko govori za sebe, često s unutrašnjim svađama, ponekad i jedni protiv drugih. Iz perspektive Davosa, to izgleda kao regija koja ni sama ne zna što hoće. Davos je surov u tome smislu: ko nema jasan glas, viziju i težinu – ostaje u pozadini. U Davosu se ne cijeni historija, patnja ni opravdanja. Cijeni se utjecaj, stabilnost i plan. To je možda najneugodnija, ali i najiskrenija lekcija Davosa za Balkan.


(FABRICE COFFRINI/AFP via Getty Images)

A što reći za "teorije zavjere"?

WEF (World Economic Forum) je magnet za teorije zavjere. Najčešće se može čuti da je Davos “tajna svjetska vlada” ili da se tamo planira kontrola ljudi. Opsesija teorijama zavjere oko Davosa često služi kao zgodan alibi. Lakše je vjerovati u tajnu svjetsku elitu nego priznati vlastitu političku slabost. No Davos ne upravlja Balkanom. Balkan upravlja sam sobom – i to loše. Problem s tim tvrdnjama je što pojednostavljuju stvarnost. Davos jeste mjesto gdje se okupljaju moćni ljudi – to jeste neupitna činjenica. Ali to ne znači da postoji skrivena komanda koja svima upravlja. Većina sadržaja iz Davosa je javna, snimljena i dostupna. To, naravno, ne znači da Davos treba nekritički slaviti. Kritika elitizma, nejednakosti i zatvorenosti je potpuno opravdana. Ali kritika je korisna samo ukoliko se temelji na činjenicama. Opsesija teorijama zavjere oko Davosa često služi kao zgodan alibi, jer lakše je vjerovati u tajnu svjetsku elitu nego priznati vlastitu političku slabost. Ne, Davos ne upravlja Balkanom. Balkan upravlja sam sobom – i to loše. Vrlo loše.

Na kraju – kako posmatrati Davos?

Najbolje je gledati na Davos kao na ogledalo današnjeg svijeta. To je mjesto gdje se vidi ko ima moć, tko sjedi za stolom, a tko ostaje vani. Nije ni spasilac čovječanstva, ali ni tajna zavjera iz filmova.

Razumjeti Davos znači razumjeti kako globalni svijet funkcionira danas – kroz razgovore, interese, kompromise i, naravno, kroz nejednaku raspodjelu moći. Tko u Davosu nema što ponuditi, ondje nema što tražiti.

To je jednostavno - današnja politika.