Decembar je kod nas odavno prestao da bude mjesec radosti. Postao je sezona iluzija. Vrijeme kada se na brzinu zapakuje sve ono što tokom godine nije urađeno, pa se ljudima ponudi kao da je dar. Država izađe pred narod s osmijehom, kaže da stižu dvije penzije u decembru — jedna rano u mjesecu, druga pred praznike — i očekuje aplauz. Aplauz za šta? Za sopstvenu obavezu? Za predstavu koja traje taman toliko koliko novogodišnje lampice na gradskom trgu?

A onda, čim se ugase svjetla, dođe januar. Hladan, strog, tih. Mjesec u kojem realnost pokuca na vrata bez najave. U januaru nema glasnih saopštenja, nema svečanih tonova, nema dvostrukih isplata. Nema — ničega. I penzioneri ostanu tamo gdje su bili cijele godine: sami sa računima, sami sa lijekovima, sami sa životom koji se više ne računa u pravima nego u improvizacijama.

Najiritantnije je što nas godinama uvjeravaju da je ovo normalno. Da je „tako oduvijek“. Da je decembarska dvojna isplata zapravo čin brige, a ne kozmetičko pomjeranje datuma. I onda se svi prave pametni: država objašnjava kako je to planirano, narod klima glavom, i mi svi zajedno učestvujemo u toj kolektivnoj zabludi da je nešto riješeno samim tim što je pomjereno.

Ja nisam penzioner. I gotovo je sigurno da svoju penziju neću ni dočekati. Ne zato što neću imati godine, nego zato što ne vjerujem da će sistem do tada opstati u obliku u kojem bi iko živ mogao od njega živjeti. Ali to nije poenta. Poenta je da nije stvar u tome da li ću ja dočekati penziju, nego u tome kakvo društvo danas biramo biti.

Ako prihvatimo da se najstarijima uvijek može dati malo manje, malo kasnije ili malo „strategičnije“, onda pristajemo na to da i nama sutra neko tako kroji život. Ako prihvatimo da se obaveza predstavlja kao poklon, onda pristajemo na to da jedan dan budemo djeca kojima se baca bombona, a drugi dan radnici kojima se ne duguje ništa.

Penzija nije nagrada. Nije znak pažnje. Nije dokaz ljubavi države prema ljudima koji su radili po trideset, četrdeset godina... Penzija je ugovor. Crno na bijelo. I kad se taj ugovor koristi za politički marketing, onda ne govorimo više o finansijama — govorimo o moralu. O poštovanju. O tome koliko stvarno vrijede ljudi koji su iznijeli sve ono što danas zovemo sistemom.

Decembar zato nije trijumf. Decembar je ogledalo. Pokazuje nam koliko nas je lako kupiti kratkoročnim rješenjem. Koliko brzo zaboravimo da januar dolazi, sa istim potrebama, istim obavezama i istim ljudima koji od svojih cca 400 ili 500 maraka žive kao da su na humanitarnom programu.

I zato moja poruka nije povik. Nije ni vapaj. To je samo hladna konstatacija stanja.

Dvije u decembru, nijedna u januaru.
Bravo državo — koja misli da je pametna.
Bravo narode — koji se pravi da ne vidi.

Jer dok jedni u decembru prave predstavu, drugi u januaru pokušavaju da prežive.