Sjednica Skupštine Unsko-sanskog kantona, održana 28. januara 2026. godine, pokazala je koliko je krhka granica između političke odgovornosti i samovolje vlasti. Umjesto da bude primjer demokratske kontrole izvršne vlasti, sjednica je ostala upamćena po nastupu ministra obrazovanja, nauke, kulture i sporta Denisa Osmankića (SDP USK), koji je svojim ponašanjem ozbiljno narušio dostojanstvo zakonodavnog tijela i obesmislio samu svrhu parlamentarnog pitanja.

Pitanje zastupnice Zinajde Hadžić (SDA USK) bilo je legitimno, proceduralno ispravno i u potpunosti u skladu s poslovnikom Skupštine. Njegova suština ticala se rada resornog ministarstva i odgovornosti prema javnosti. Umjesto jasnog, činjeničnog i zakonski utemeljenog odgovora, ministar je demonstrirao otvoreni prezir prema instituciji koja ima ustavnu i zakonsku nadležnost da postavlja pitanja i traži odgovornost.

Ono što je uslijedilo u nastupu ministra Denisa Osmankića nije bio odgovor, već performans (političke) nadmenosti. Ironija, podsmijeh i bahat ton kojima se ministar obratio Skupštini zamijenili su argumente i činjenice. Umjesto zakonskog i sadržajnog pojašnjenja, javnosti je ponuđena relativizacija važećih propisa, ismijavanje institucionalnih procedura i pokušaj da se zastupničko pitanje prikaže kao suvišno ili nebitno. Takav nastup ministra Osmankića teško se može tumačiti kao trenutni lapsus, već prije kao svjesno demonstriranje moći lišene odgovornosti.

Posebno je problematično što je ministar u svom izlaganju pokazao otvoreno nepoštivanje zakonskog poretka Bosne i Hercegovine i Unsko-sanskog kantona. Zakoni su tretirani kao prepreka, a ne kao obavezujući okvir djelovanja. U demokratskom sistemu, ministar koji ismijava zakon zapravo poručuje da je iznad njega. To nije samo politički neprihvatljivo, već i institucionalno opasno.

Način na koji se ministar obratio zastupnici, ali i Skupštini u cjelini, dodatno produbljuje problem. Skupština USK nije dekor izvršne vlasti, niti mjesto gdje ministri dolaze da demonstriraju ličnu superiornost. Svaki zastupnik, bez obzira na stranačku pripadnost, nosilac je demokratskog legitimiteta. Kada ministar to ignoriše i svodi parlamentarni nadzor na predmet ismijavanja, on direktno potkopava temelje parlamentarne demokratije.

U ovom slučaju ne radi se o političkom neslaganju, već o otvorenom nerazumijevanju uloge vlasti koje je ministar Denis Osmankić svojim nastupom demonstrirao pred Skupštinom USK. Oholost, bahatost i izražena samodopadnost u komunikaciji s izabranim zastupnicima ne predstavljaju stil, već ozbiljan deficit političke i institucionalne odgovornosti. Takav odnos prema parlamentarnom nadzoru, kakav je ministar javno pokazao, u pravilu se pojavljuje onda kada izostaje spremnost da se daju jasni i provjerljivi odgovori ili kada se odgovornost prema javnosti svjesno potiskuje.

Dodatnu težinu ovom slučaju daje činjenica da ministar Osmankić upravlja resorom koji bi, po svojoj prirodi, trebao biti nosilac društvenih vrijednosti – obrazovanja, kulture, nauke i sporta. Upravo iz tog resora očekuje se najviši nivo institucionalne kulture, dijaloga i poštovanja. Kada ministar tog resora javno demonstrira nekulturu, poruka je višestruko štetna: šalje se signal da znanje, zakon i institucije nisu vrijednosti, već smetnje.

Oholost, bahatost i naglašena samodopadnost koje je ministar Denis Osmankić demonstrirao ne nestaju u zapisnicima sjednica, već se talože poput političkog i institucionalnog duga koji prije ili kasnije dolazi na naplatu. U sistemu vlasti takvo ponašanje djeluje kao bumerang bačen s visine moći: što je zamah snažniji, povratak je neumitniji. Ismijavanje zakona i omalovažavanje Skupštine danas može izgledati kao kontrola političkog prostora, ali sutra se vrlo lako pretvara u fokus interesovanja nadzornih i pravosudnih institucija, koje ne prepoznaju ironiju kao argument. U tom trenutku, arogancija gubi zaštitu govornice, a ostaje samo suočavanje s odgovornošću u okvirima prava, procedure i institucija koje pamte mnogo duže nego što traje jedan mandat.

Sjednica od 28. januara 2026. godine trebala je ponuditi odgovore. Umjesto toga, otvorila je ozbiljno pitanje odnosa vlasti prema zakonima, institucijama i građanima. Nastup ministra Denisa Osmankića neće ostati upamćen po sadržaju, već po poruci koju je poslao – da se odgovornost može zamijeniti arogancijom, a dijalog podsmijehom.

U demokratskom društvu to nije prihvatljivo. A ignorisanje takvog ponašanja nikada nije neutralno – ono uvijek znači njegovo prešutno odobravanje.