Rezultat postojanja bh entiteta RS u svojoj tridesetogodišnjoj praksi nije ništa drugo do bijeda, siromaštvo i nesigurnost srpskog naroda uz dodatne zvukove zveckanja oružjem. Trebaju li ovakve pojave da postoje ili je siguran život Srba u novoj zajednici ravnopravnih naroda?
Još jedanput obilježava se 09.01. na prostoru RS-a, a priča se nova priča da živi ognjište. Srpkinja Borka Ožegović zaklana je na svom ognjištu 2001. godine u selu Gornje Ratkovo na Manjači. Zaklali su je četnički zlotvori zbog toga što je Institutu za traženje nestalih osoba BiH otkrila masovnu grobnicu u mjestu Bunarevi, blizu logora Manjača, u kojoj se nalazilo 23 posmrtna ostatka Bošnjaka iz ključkog naselja Humići koje su ubili četnici VRS-a. Borka je bila na početku sedme decenije života, a svoj život je završila u herojskom činu, kao i brojni drugi građani koji nisu dozvolili da nasjednu na nacionalističku propagandu i ubiju svoje komšije druge nacije. Ona je jedna od rijetkih narodnih heroja i heroina 90-ih, poput Srđana Aleksića, koji su u svom srcu i dalje nosili besmrtne vrijednosti bratstva i jedinstva umjesto moralne trulosti nacionalističkog terora.
Nacionalisti, koji se toliko trude da prikriju svoje zločine koje su činili u interesu srpske buržoazije, a u ime svog naroda, žive svuda oko nas, kao i njihovi simpatizeri. I pored toga što vrlo često vole da negiraju ove strahote, oni, kada istina izađe na vidjelo, opravdavaju ovaj teror. U njihovim glavama on je učinjen za slobodu srpskog naroda, za blagostanje, za pravdu itd. uvjeravajući nas da ukoliko Srbi ovo ne naprave drugima drugi će isto napraviti Srbima. Ali, narod je 45 godina živio u miru i blagostanju pod ''socijalističkom čizmom''. Pod istom ovom ''čizmom'' ovakvi teroristi bili su u tamnicama, a njihovo širenje nacionalističkog terora bilo je strogo zabranjeno. Dakle, jasno je da Srbi u uslovima socijalističkog društva nikada ne bi stradali, kao ni bilo koji drugi narodi. Najprije jer je socijalističko društvo bilo zasnovano na jednakosti i ravnopravnosti svih naroda.
Isto tako dok je postojalo socijalističko društvo Srbi su bili na svojim ognjištima u Hrvatskoj, Bosni, Kosovu itd., kao i svi drugi narodi čija su ognjišta postojala na zajedničkim teritorijama. Onog momenta kada se srpska politika promijenila sa polja socijalizma na polje nacionalizma Srbi su bili protjerani sa ovih područja jednako kao što su druge narode protjerali sa onih koje su oni osvojili. Razlog je jasan: želja da zajednička zemlja postane privatnom, individualnom, jednonacionalnom, dovodi do brutalnih zločina, uništenja, smrti i zarobljenosti u ralje tajkunske politike.
Nacionalisti nam govore da se bore u ime naroda. Ali, praksa njihove političko-ekonomske stvarnosti pokazala je da je ova borba bila borba u ime naroda za interese srpskih tajkuna. Umjesto nekadašnje socijalističke samouprave došla je stranačka vladavina srpske buržoazije, a umjesto radničkih savjeta ekonomijom su zavladali privatno-sopstvenički despoti. Srpski radnik prepušten je samome sebi da brine o vlastitoj egzistenciji, a u očima srpskih tajkuna on je samo sredstvo ukrupnjivanja njihovog privatnog bogatstva. Pa kako je onda ovaj teror koji su sproveli nacionalisti ikako donio dobrobit srpskom narodu? Nacionalna politika je otuda samo politika nacionalne buržoazije, a za najbrojniji dio nacije - radnike - samo obična farsa.
To se i vidi u tridesetogodišnjem razvoju Republike Srpske. Republika Srpska je privatizirala preko 1000 radničkih preduzeća SOUR-a (Složenih organizacija udruženog rada). Većina ovih preduzeća likvidirana su, prodata ili su otišla pod stečaj. Oko 400 radničkih preduzeća ostalo je djelimično u državnom vlasništvu pod kontrolom nacionalističkih stranaka i njihovih pljačkaša koji su sistematski razorili sistem planske ekonomije i puneći svoje džepove doveli i ova preduzeća pred jamu propasti. Možda je najbolji primjer toga Željeznica RS-a koja je, zbog interesa privatnog prevozničkog saobraćaja, dovedena pred zatvaranje. Željeznica je u Jugoslaviji bila uvezana sa svakom tvornicom, svakim rudnikom i putničkim prevozom, te je bila stub socijalističke republike. Ili možemo uzeti za primjer neefikasnost javnog zdravstvenog sistema čija je pljačka dovela do otvaranja niza privatnih klinika kroz čiji se rad bogate buržuji umjesto države.
Drugi primjer je stambeno pitanje. Mladi ljudi u RS-u nisu u stanju da kupe stan u dvadesetim ili tridesetim godinama, a da ne završe u višedecenijskom kreditu. Pa čak i tada kada se odluče na kredit niko im ne garantuje da će ga dobiti jer banke vrlo često traže stabilna financijska primanja. Ovo malo ko da može garantovati, jer nijedna firma ne garantuje višedecenijsku produktivnost, a pritom pojedinac mora biti vezan za jedan posao dugi niz godina uz male šanse za interni razvoj i napredak. Otuda određen broj mladih ljudi koji su u stanju da kupe stan i zasnuju porodicu moraju biti stranački uhljebi i državne birokrate koje zarad svoje egzistencije ruše egzistenciju vlastitog naroda. Prisjetimo se - u socijalizmu stambeno pitanje mladih radnika i radnica bilo je riješeno već u njihovim dvadesetim godinama. Fabrike su najboljim radnicima dodjeljivale stanove, kao i jeftine stambene kredite. Činjenica je da bi mladi Srbi u RS-u bili beskućnici da nije bilo socijalističke Jugoslavije i njene antinacionalističke radničke politike.
Ali, na ovaj dan, ove birokrate i despoti uvjeravaće nas kako nas tamo neki Hrvati i Bošnjaci žele poklati, a isto ćemo čuti od hrvatskih i bošnjačkih nacionalističkih političara kako im isto žele Srbi u RS-u. Stvarnost je drugačija. Radnik želi da živi, stvara i uživa u svojoj slobodi. Ovo mu nacionalistička politika nikada neće garantovati najprije zbog toga jer su njoj potrebne podjele od kojih se bogati nacionalna buržoazija. Dokaz tome je i govor srpskih nacionalista kako Bošnjaci kupuju stanove u Istočnom Sarajevu i time mogu potencijalno da ugroze srpski narod. Srpska buržoazija strahuje od bošnjačkog kapitala. Ona strahuje od gubitka profita i mogućnosti pljačke vlastitog naroda. Ali, suština života srpskog i bošnjačkog radnika je ista. Oni imaju iste gore spomenute interese. Otuda svaka nacionalna podjela je besmislena, svaki poziv na teritorijalnost farsičan i svaka mržnja neutemeljena u opštim interesima naroda.
Budućnost naroda leži u organizaciji zajedničkih ravnopravnih republika koje mogu ponuditi ostvarenje ovih interesa. Ova politika može ponuditi kulturološku heterogenost, ekonomsku demokratiju, političku razotuđenost i jedinstvo svih. Do sada težnje građanske politike, pogotovo one desnog kova, bila je u stvaranju homogenih nacija i državnih tvorevina, najprije zbog toga jer je građanska politika stvarala birokratske političke krugove i krugove ekonomskog despotizma privatnog vlasništva, čuvajući tako individualne interese buržoazije i njenu teritorijalnost.
Nova politika građanskog društva mora biti njegovo stapanje sa političkom državom, tj. stvaranje samouprave kroz koju će svaki građanin imati mogućnost upravljanja kroz radničke savjete u ekonomiji i komunalne savjete u politici. Ovo znači kraj stranačkoj/partijskoj vladavini, kao i ekonomskom despotizmu privatne svojine, te početak istinske slobode. Ovo je ujedno i poziv za rušenje svih nacionalističkih tvorevina, svih nacionalno homogenih teritorijalnih jedinica i zaustavljanje svake pljačke naroda koju je ova ideologija sa sobom donijela.
