Ipak, u društvu, školi i banjalučkom naselju Petrićevac, nije uvijek bilo tako.

Malen, žut i vižljast, Draško je trčkarao za starijim dječacima koji su bili u društvu njegovog brata. Prvi je skakao da dohvati loptu kada ode u šiblje ili bi drugima vukao sanke, samo kako bi osjetio šta znači biti primjećen, poštovan i poznat. Napoleonov kompleks u nastajanju.

Ova crta u Stanivukovićevom karakteru održala se do danas i ne samo da se održala, već je upravo osjećaj niže vrijednosti ono što ga pokreće. Iskra koja ga tjera da se permanentno reklamira i nadmeće.


U tom procesu samopromocije i samoaktuelizacije naišao je i na svoje idole: Milorada Dodika i Aleksandra Vučića. Zašto ga i kriviti, jer istini za volju gradonačelnik Banjaluke i ne pamti dovoljno adekvatno bilo koju drugu vlast u RS-u 1 i RS-u 2.



Na obe obale Drine moga je da uživa u cirkuskoj predstavi svojih gurua. Mladen Ivanić, nekadašnji član državnog predsjedništva i predsjednik PDP-a, za Draška je bio samo stariji čiko iz fotelje u zapećku kojem se mora obratiti sa Vi i upitati za zdravlje. Od bivšeg šefa politički nije naučio ništa, ali ne zbog samog Ivanića, već zato što mu to nikad i nije bio cilj. Draško je želio lopte, mnogo lopti, sanke, ogromne sanke i pregršt šarenih bonbona koje jedu samo veliki dječaci.
Šta je uopšte Ivanić i mogao da ga nauči?

Dva dijametralno suprotna politička aktera od kojih je jednog pomelo vrijeme, ali i razmjere ambicija pulena koje je sam stvorio. Ivanić je stvorio isprskanog Branislava Borenovića i Igora Crnadka, ali nije im poklonio političku potenciju da eventualno preuzmu vlast i promjene nešto. Izuzev kratkog perioda učešća u vlasti na nivou države, nekadašnji lideri PDP-a nisu se nauživali fotelja, a čak ni sada kada je Dodik smrtonosno ranjen barem u političkom smislu, oni ne vide svoju šansu za hijerarhijski napredak.

Za razliku od starijih kolega, Stanivukovića ne zanima ko je vlast, a ko opozicija, jer njemu je to jedno te isto. On ionako igra onako kako Vučić svira. Kolo izdatih obećanja i populističkih mutacija kojima se ne vidi kraj. Od kidanja asfalta golim rukama i provlačenje kroz vodovodnu cijev u simulaciji borbe Davida protiv Golijata, pa sve do prodavanja duše ćipuljićkom šejtanu, Stanivuković je iznova došao na početak. Stoji na krajnjoj tački krug koja je prije desetak godina označavala start. Upravo tada je počela bespoštedna borba za popularnost. Vegeta modus operandi i konstantno miješanje u sve, prstohvat tiktoka, supena kašika instagrama i tajni sastojak - plejada poslušnika, po uzoru na idole. KUD idiota bez pedigrea koji bezpogovorno prate novog vođu, ne zato što su zdravorazumsko procijenili da je vrijedan podrške, već zato što su svjesni da bez poltronskog ponašanja i upotrebe snishodljivosti ne mogu ništa da postignu. .



Poređenja radi, Dodik je u samu srž SNSD-a ugradio, makar sa aspekta obrazovanja i prijašnjih radnih iskustava, veliki broj stručnjaka. Kadrovi kao što su Nikola Špirić, Sredoje Nović, Nebojša Radmanović i Igor Radojičić koji su u začeću činili vrhušku stranke prije politike su imali uspješne karijere u svojim branšama ili prijašnje političko iskustvo. Iako su vremenom postali mjerne jedinice za korumpiranost, svakako su znatno kvalitetniji kadrovi od trenutnih pupoljaka ruže dodikovske socijaldemokratije kao što su Sanja Vulić, Srđan Mazalica ili Denis Šulić. Ovom jednačinom Dodik je vrlo dobro ovladao, pa je tako na početku upotrebio sposobnosti iskusnih kadrovika, da bi svoje redove naknadno popunjavao golim poslušnicima, bez skrupula i sa veoma upitnim stepenom obrazovanja.

Kod Stanivukovića nije takav slučaj.
Njegov kabinet nije sastavljen od stručnjaka, već od poslušničkih anonimusa koji postoje upravo zahvaljujući gradonačelniku bastiona srpstva.
CV - jem Mirne Savić Banjac, Nebojše Drinića ili Milade Šukalo, najbližih Draškovih saradnika, komotno se može obrisati guzica. Ipak, na žalost zere onih koji su prozrijeli namjere najdražeg unuka u Srba, spomenuti trojac i mnogi drugi pdpovci čine i činiće budućnost. Ili će u budućnosti činiti prošlost.

Stanivuković je vremenom u politici postao ono što je oduvijek želio da bude - neprikosnoveni vladar, diktator u pelenama. Glumeći pristojnost i građanštinu uz sporadično koketiranje sa šovinizmom, osvojio je gradonačelnički mandat, a od tada počinje uspon na kojem se ne nazire prepreka za Draška, osim naravno njega samog.



On nema viziju, kao ni razumijevanje. Sam stvara svoje protivnike kako bi se sa istima sam borio, a to je lekcija naučena od Vučića. Fabrikovana ugroženost koja ne ugrožava nikoga, osim njih samih. Čisti iskusne kadrove koji ga kritikuju, što je ustaljena makijavelijanska praksa, prisutna kod oba njegova idola. Okružuje se bagrom kako bi što više zasijao. Pragmatični primitivac koji ruši sve prepreke.

Ukoliko sa svime čime upravlja, upravlja kao sa Banjalukom, brišući istorijske činjenice, podstrekujući mržnju i kulturu negiranja, stvarajući atmosferu neprijateljstva prema drugom i drugačijem, uz čeprkanje javnog novca za lične potrebe, raskalašno i bez mnogo razmišljanja, neće biti ništa bolje pod njegovom diktatorskom pelenom, u odnosu na dosadašnju traktordžijsku čizmu.

Sjaši Kurta, da uzjaše Murta.


P.S.
U digitalnoj riznici svojih mudrolija on je svemoćan. Trči maraton, balira sjeno, slavi dječije rođendane, tuca jaja, jaše konja i dijeli bajramluke. Momak za sve, za naše nemirne sne.



Nedavno je otkrio kako često, pa možda i prečesto jede luk, što shodno seljačkom (a ne seoskom) porijeklu i ne čudi.
Još jedan veliki, a zapravo mali vladar iz prošlosti imao je sličnu naviku, preciznije maniju izjedanja bijelog luka. Radi se o Benitu Musoliniju, kojem je omiljeno jelo bila salata od bijelog luka, sačinjena još i od maslinovog ulja i mediteranskih začina. Slučajnost.