U suverenim državama ili u državama koje se takvima mogu u potpunosti nazvati, načelnik generalštaba je jedan od najvećih autoriteta, barem kada se radi o vojsci, odbrani i sigurnosti. Takva država nije Bosna i Hercegovina. Naš, odnosno njihov ili bog zna čiji načelnik generalštaba - Gojko Knežević zapravo je režimska vudulutkica.
Igračka čijim pomjeranjem se zadaje bol državi, a zadah sramote postaje hroničan. Dobri vojnik Gojko dobar je samo onoliko koliko odgovara politici SNSD-a.
Rado ide Srbin u vojnike:
Palanačka poslušnost Gojka Kneževića ne treba da čudi, jer kako biste na karti pronašli njegovo rodno mjesto, neophodno je da preciznim, kružnim pokretima šestara obujmite opštinu Kozarska (ex Bosanska) Dubica, kako biste pronašli selo Sjeverovci. Pošavši sa namjerom u veliki grad, Knežević se krajem 70ih obreo u tada još gradu - Banjaluci. Tu je završio osnovnu, a kasnije i vojnu srednju školu, da bi obrazovanje nastavio nigdje drugdje nego u prekodrinskoj matici, majci Srbiji 1989. godine.
Tokom rata bio je komandant tenkovskih jedinica, a kraj oružanog sukoba dočekao je u činu majora. Nakon što su formirane Oružane snage Bosne i Hercegovine, bez trunke oklijevanja prihvatio je čin i platu države na čijem je uništavanju radio do prije par godina, ali ni taj apsurd ne treba da čudi, jer su pare poreskih obveznika omiljeni plijen iskusnih poltorna, a dosljednost je stvar kolektivne tradicije, а ne mutacijska anomalija jedinke.
Nakon što je bivši načelnik generalštaba, Senad Mašović vratio mandat Ministarstvu odbrane, Srbi su konačno dočekali svog đenerala na čelu oružanih snaga, jer su skoro 12 godina tu poziciju držali Hrvati, a potom Bošnjaci.
Tada je došlo Gojkovih 5 minuta.
Rado ide Srbin u vojnike, a još radije na mjesto načelnika generalštaba.
Pod zakletvom i barjakom, te za platu od 4.400KM, Gojko je postao dobri vojnik, pa tako i još bolji Srbin. Patriota po mjeri Milorada Dodika.
Upravo zbog toga, ali i činjenice da je Željka Cvijanović predložila Kneževića za funkciju koju obnaša od 2024. godine, ne treba da čudi njegovo prisustvo na Vučićevom vojnom maskenbalu u Beogradu. Uniformisana parada ponosa.
Na ovoj slici jasno je nekoliko stvari, da je Vučić sve usamljeniji, da je Srbija sve rasprodanija i da se Gojko Knežević boji. Njegove strahom iskrivljene oči pokorno promatraju pokrete velikog vođe. Kao dijete koje refleksno sklapa kapke na nagle pokrete nasilnog oca, strepeći od vaspitnih šamarčina.
Dobri vojnik Gojko nije sam, od ovakvih dobrih, stranačkih vojnika može se sklopiti kompletna poslušnička armija, pitanje je do kada će Srbi dozvoljavati da ih ovakvi (ne) ljudi predstavljaju?
Zanimljiva je i xsaška hraborst ministra odbrane Zukana Heleza, majstora najave i objave, kupreškog sina koji upravlja svime osim svojim ministarstvom, jer dok se komšije, ali i susjedi naoružavaju on se penje po stolovima.
Dobro, svako se brani na svoj način.
Oni puškama i haubicama, mi stolnjacima i harmonikama.
Ili što bi Milanović rekao: Mogu se samo orasima gađati.
