''Život u centru košta više nego na Petrićevcu, život na Petrićevcu puno više nego u Motikama, a u Motikama puno više nego u Potkozarju. (...) Onda prodate stan i idete gdje možete.'' - Ovim riječima Stanivuković je najavio iseljavanje banjalučke radničke klase zarad interesa domaćih i stranih tajkuna!
''Narod koji ugnjetava druge ni sam ne može da se oslobodi. Sila koja mu je potrebna za ugnjetavanje na kraju se okreće protiv njega samog.'' - Friedrich Engels
Lice ove sile? Draško Stanivuković, politički špekulant narodnom zemljom. Svjestan da Banjaluka postaje velikim interesovanjem raznih investitora on je odlučio da sa ''viševjekovnih ognjišta'' protjera banjalučku sirotinju i radne ljude kako bi njihovu zemlju, stanove i kuće ustupio tajkunima da grade svoje privatno bogastvo.
Njegov izgovor? Siromaštvo je ružno. Imate kuću bez fasade u gradu, a nemate para da je uredite? Idete van! Imate zapušten objekat i zemljište u centru? Idete van! Imate šupu sa starom kućom u centru? Idete van! Imate privatno dvorište koje nije pokošeno? Grad će pokositi prisilno i poslati vam račun. Ukoliko ne platite? Dobijate kaznu, dobijate zabranu da se imovina nekome izda, dobijate zabranu prelaska granice i idete van! Imate stan u centru koji ste dobili od Tita, ali imate i stare drvene prozore jer nemate para da promijenite stolariju sa vašom platom od 1200KM? Idete van! A kako idete van? Tako što će vam se porez na nepokretnosti povećati za 25% zavisno od toga u kojoj zoni grada živite! Draško vas neće izbaciti fizički, ali će vas izgladniti!
Draško vas neće izbaciti fizičkom silom, ali će vas izgladnjivanjem, siromaštvom, visokim cijenama i troškovima natjerati da ili prodate imovinu ili da vam ju oduzme kroz nagomilana dugovanja. Tako Banjaluka ostaje bez radničke klase i svojih starih poznatih porodica, a naseljavaju je buržoaski i srednjeklasni doseljenici iz Srbije koji će za život svih onih ispod njih u ovom gradu skupo naplatiti. U suštini ukoliko dolazite iz reda radničke klase vi i vaša djeca nećete imati šansu da razvijete sebe i svoje potencijale u istom gradu kao što će to imati buržuji prosto zato jer ste po svom ekonomskom statusu ostrakizovani iz ovog grada i prisiljeni da živite u nekom daljem mjestu.
''Ako sutra ja ili moje dijete to ne bude mogli da plaćamo, prodamo kuću idemo gdje možemo da izdržimo život.'' - njegove riječi. Ali, Draško zaboravlja da je on buržuj koji je svoje bogastvo stvorio eksploatacijom radne snage. On može da živi bilo gdje, a srpski radnik, čini se, nigdje.
Kada su srpski nacionalisti iz Banjaluke protjerali većinu Bošnjaka i Hrvata, pljačkajući njihovu imovinu i useljavajući sebe, svoje prijatelje i porodicu u tuđe stanove, nisu ni trenutka pomislili da će se nakon nekoliko godina Srbima desiti ista stvar od iste te nacionalističke politike. Srbi, koji su ostali u Banjaluci i nijemo posmatrali šta se dešava drugim narodima, a pogotovo srpski siromasi iz reda radničke klase, nisu pojma imali da će se sila koja je bila potrebna za ugnjetavanje drugih na kraju okrenuti protiv njih samih.
Nakon što je 90-ih vlast predata iz ruku samouprave u ruke političke birokratije, ovi tajkuni su započeli da uništavaju kako ekonomiju, tako i urbanističku infrastrukturu zarad svojih džepova i džepova njima bliskih buržuja. Tako je Banjaluka u svega nekoliko decenija postala pretrpana brojnim zgradama, vjerskim objektima, kao i betonom. Ono malo stanova što je ostalo iz socijalističkog vremena postali su generacijskim naslijeđem, a ono malo banjalučkih naselja u kojima su do nekad postojale porodične kuće odjednom su nestali u tajkunskom vrtlogu otkupa zemlje. Izrasle su nove zgrade sa stanovima u vlasništvu srpskih bogataša koji ove stanove izdaju mladim banjalučanima koji žele da se osamostale. Tako su mladi ljudi postali podstanari u vlastitom gradu, ali napad srpske buržoazije na omladinu nije prošao bez napada na cjelokupne porodice i njihovu imovinu.
U suštini ne samo da srpsko kapitalističko društvo i Republika Srpska ne brinu o vama kao njihovim građanima, nego od vas traži da platite što više kako bi u toj ''zajednici'' mogli živjeti. A ukoliko nemate para selite se. Gdje? Bilo gdje, samo nemojte prljati grad vašim ružnim siromaštvom!
''Vlasnici objekata u nultoj, prvoj i drugoj gradskoj zoni dobili bi rok od tri godine da srede spoljašnji izgled kuća, dok bi u naseljima poput Petrićevca rok bio pet godina. Imaš kuću bez fasade? Ne možeš da je uradiš? Prihvatamo. I ti prihvati da je život u toj zoni takav i takav.''
Da li ćemo ćutati i na ovo pored svega? Možda i hoćemo sve do jednog momenta kada ćemo se zapitati zašto su nacionalisti uvijek govorili o privatizaciji nacionalnog, a socijalisti o nacionalizaciji privatnog.
